Svijet ima sredstva za ostvarenje ciljeva Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, ali su šanse da ih ostvari neznatne. Vlade, organizacije i pojedinci trebali bi udvostručiti napore da ograniče globalno zagrijavanje, a u isto vrijeme moramo se početi pripremati za topliji planet, upozoravaju eksperti The Boston Consulting Groupa (BCG). Klimatolozi su se, podsjetimo, konsenzualno usuglasili kako bi za postizanje cilja Pariškog sporazuma, prema kojem se globalni rast prosječnih temperatura do 2100. mora ograničiti na razinu ispod dva stupnja Celzijusa u odnosu na razine s kraja 19. stoljeća, bilo nužno da se rast prosječnih temperatura preokrene do 2025.
Nemoguća misija?
Prema istraživanju The Boston Consultingovog Henderson Instituta, za postizanje takvog cilja potrebna je sveobuhvatna globalna primjena najnaprednijih tehnologija u proizvodnji, štednji i potrošnji energije, kao zajednički pothvat vlada i regulatora cijelog svijeta. No, osim što je politički iznimno izazovan, to je i iznimno skup pothvat. On prema procjenama stručnjaka instituta zahtijeva ulaganja od 19 do 21 bilijuna dolara od danas do 2030., koja bi pokrila tek uvođenje tehnologija, mjere energetske učinkovitosti te zamjenu postojećih, konvencionalnih onečišćivača, a do 80% tih sredstava trebale bi uložiti države u razvoju.
– Ekonomske nejednakosti država golem su dio ovog problema – tvrde u BCG-u. Čak i ako Kina, sve članice EU, razvijene azijske države i SAD ograniče svoje emisije stakleničkih plinova, ciljevi Pariškog sporazuma i dalje ne bi bili ostvarivi ne ograniče li svoje emisije i države koje nisu članice OECD-a, tzv. zemlje u razvoju. Klimatolozi ne mogu sa stopostotnom sigurnošću reći koliko će se Zemlja zagrijati ni kojom brzinom te je potrebno je i da se kompanije, vlade i ulagači osvijeste da će naš planet biti sve topliji i da je nužno da to uključe u svoje pretpostavke o budućnosti i planove, upozoravaju iz BCG-a.
Svijet u tri dijela
Kako bi priču pojednostavili, autori studije podijelili su svijet na tri dijela, bogate zemlje članice OECD-a i razvijene azijske zemlje, Kinu koja je globalna ekonomska sila sama po sebi i ostatak svijeta, koji se sastoji od siromašnijih država koje nisu članice OECD, odnosno zemalja u razvoju. Računa se da bi za dostizanje ciljeva Pariškog sporazuma bilo potrebno da globalne emisije stakleničkih plinova padnu u prvoj polovici sljedećeg desetljeća, a potom nastave padati kako bi do 2040. svjetska populacija proizvodila upola manje stakleničkih plinova nego danas.
Kako bi se taj cilj ostvario, nužno je na svim frontama poduzeti agresivne mjere. Globalna proizvodnja energije, koja predstavlja četvrtinu stakleničkih plinova koje proizvodi čovjek trebala bi emitirati najmanje 70% manje ugljičnog dioksida do 2040., na putu u dekarbonizaciju u budućnosti. To znači i dramatičan pad proizvodnje električne energije iz termoelektrana na ugljen i korištenje električne energije iz sunca i vjetra u puno većoj mjeri, a u isto je vrijeme, smanjenje ugljičnog otiska potrebno provesti i u ostalim sektorima: transportu, poljoprivredi, industrijama i građevini. Na globalnoj razini, ističe se među ostalim, nužno je i osjetno povećati energetsku učinkovitost građevina, električnih uređaja svih vrsta i svjetala, kao i konvencionalnih motora s unutarnjim izgaranjem, te korištenje električnih vozila u svim primjenama.
