Jučerašnji "Večernjakov" tekst o hrvatskom uvozu hrane, koji će ove
godine doseći tri milijarde dolara (!), "produžio" mi je ovoljetni
odmor u rodnom kraju. Ne tako davno, do prije dvadesetak godina, svaka
je kuća u selu imala bar jednu kravu, uzgajale su se svinje, kokoši,
ovce, zatim povrće u vrtovima, svaka je kućanica pekla kruh ispod sača
(peke) ili kuhala puru (žgance), i to od žita sa svoje njive...
Od toga gotovo ničega više nema. Sve se kupuje u prodavaonicama. I u
polju i u brdima njive su zapuštene, nestala je stoka s pašnjaka, a
travu gotovo nitko ne kosi.
Kad idem na ribičiju na Kupu preko Brezovice, već na izlazu iz Zagreba,
odmah iza Botinca, s lijeve i s desne strane ceste vidim goleme
površine neobrađena zemljišta. Kad se pak vozim starom cestom prema
Dalmaciji ili natrag, na obilju pašnjaka tek na dva, tri mjesta ugledam
po desetak ovaca.
Gotovo svuda ista slika - slika nebrige prema zemlji. Je li se u toj
nebrizi stanovništvo ugledalo u državu ili država u stanovništvo? Bit
će - uzajamno! Iz odnosa prema zemlji stoljećima su ljudi gradili
odnose u obitelji, prema bližnjima, prema potomcima i svoj svekolik
duhovni, običajni i društveni opstanak. Taj posvemašnji i posvudašnji
gubitak doticaja i srođenosti sa zemljom i u najtradicionalnijim selima
preusmjerio je "zabavni život", pa se, uz neizbježne kafiće, na sve
strane izmišljaju kojekakvi dani ovoga i onoga, izvještačene priredbe i
natjecanja.
Zemlja je simbol majčinstva, plodnosti i obnove, pa nemar prema našoj
roditeljici i hraniteljici nema samo ekonomske posljedice izražene u
suhim brojevima nego govori i o zamiranju nacionalne životnosti s kojom
je zacijelo u svezi i katastrofalno demografsko stanje u Hrvatskoj.
Gdje ne rađa zemlja, ne rađaju se ni djeca!
Kad bi se prihvatilo doslovno značenje koje za čovjeka ima baš hrvatska
zemlja, moglo bi se reći: u Hrvatskoj je sve manje ljudi zato što
nemaju što jesti! Jer, Hrvatska uvozi 50 posto hrane od količine koja
joj je potrebna! A agronomi tvrde: kad bismo zemlju obrađivali i
iskorištavali kao Austrijanci, Talijani i drugi narodi europskog
zapada, mogli bismo proizvesti hrane za 20 do 25 milijuna stanovnika! I
dok mi uvozimo hrane za tri milijarde dolara, pustinjski Izrael izvozi
je za dvije milijarde dolara.
U Izraelu, Kaliforniji, Saudijskoj Arabiji... pustinjsko je tlo
zahvaljujući natapanju pretvoreno u plodno tlo, u Hrvatskoj su goleme
površine plodnoga tla pretvorene u pustinju. Hrvatska ne natapa niti
jedan posto obradiva zemljišta, a mogla bi 32 posto! Kad se ima na umu
očita činjenica da se mi s Europom i svijetom ne možemo natjecati u
velikim industrijama, posve je neobjašnjivo što ne ulažemo u jednu od
vrlo rijetkih proizvodnja kojom možemo biti iznimno konkurentni, jer
imamo plodnu zemlju i velike količine čiste vode.
Baš poljodjelstvo pokazuje da vlastima - i bivšima i
sadašnjoj - konkurentnost nije na pameti. Jer da jest, prije
ulaska u EU upravo bi joj briga za zemlju - puno prije nego frazerska
briga za "drušvo znanja", kojom su nam Sanader, Primorac i društvo
probili uši - bila baš na prvom mjestu. Jer, ta je briga na prvom
mjestu u razvijenoj Europi, gotovo sve zapadnoeuropske zemlje imaju
viškove hrane pa im razvijena poljoprivreda u Hrvatskoj i neće biti u
interesu, osim možda na zemljištu kojeg se dočepaju kao koncesionari
zahvaljujući ropskoj podatnosti hrvatske vlasti.
Nemar prema zemlji ima negativno i ekonomsko, i emotivno, i duhovno, i
domoljubno, i ruralno, i urbano značenje. Povijest gradova nije samo
povijest trgovine, obrta, administracije... nego i povijest bliske im
zemlje hraniteljice bez koje su nezamislivi.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
