Gorive ćelije (ili ćelije goriva) tehnologija je kojom, manje ili više,
eksperimentiraju svi proizvođači automobila. Da se reakcijom vodika i
kisika, osim vode, dobiva i struja, poznato je više od 160 godina, ali
je praktična realizacija postala moguća tek znatno kasnije. Goriva
ćelija je baterija u kojoj vodik reagira s kisikom iz atmosfere,
tvoreći vodu i oslobađajući električnu energiju.
Iako ta dva plina burno reagiraju, eksplozija se neće dogoditi jer
plinove dijeli polupropusna membrana, osiguravajući kontroliranu
reakciju. Rezultat je reakcije razlika napona na različitim stranama
membrane, čijim se spajanjem stvara strujni krug koji pokreće
elektromotor, odnosno vozilo. Ispuh je čista voda i na prvi pogled
izgleda da je riječ o "svetom gralu" pogona automobila. Baš i ne jer je
glavna prednost ove metode ujedno i njezin najveći nedostatak: vodik!
Vodik je moguće dobiti na dva načina, elektrolizom vode, za što trebamo
struju koju smo dobili iz neke elektrane, a sve one (osim
hidroelektrana) onečišćuju. Također, zbog velike količine struje
postupak je skup. Rješenje: jeftin i čist način dobivanja struje koji
bi se mogao ostvariti hladnom fuzijom koja je još u povojima.
Drugi je način dobivanja vodika kemijskim procesom, pri čemu se iz
ugljikovodika (benzina, metanola, ili sl.) dobiva vodik, pri čemu kao
nuspojava nastaje i ugljični dioksid. Dodatna je loša strana ovog
postupka to su troškovi dobivanja ugljikovodika (fosilnih goriva)
visoki, a rezerve pri kraju. Pojavila se i mogućnost dobivanja vodika
iz biomase putem djelovanja određenih enzima, no količine koje je
moguće tako dobiti su još male.
Ako i uspijemo nekako dobiti vodik, ostaju problemi sa skladištenjem
jer je vodik eksplozivan, a za istu količinu energije treba ga više
nego benzina, što je također problem.
Da se reakcijom vodika i kisika, osim vode, dobiva i struja, poznato je više od 160 godina
Svi eksperimentiraju s gorivim ćelijama
