To mora da je ljubav! A ima tu i strasti, želje za slobodom, dobrim druženjem i zabavom. Ležerno, bez pritiska i žurbe, svega onoga što je u današnjem brzom načinu života postalo normalno. Jer, kako opisati strast za putovanjem na drugi kraj Europe, pa čak i svijeta u najmanje 30 godina starom automobilu koji je zapravo projektiran uoči Drugog svjetskog rata, a počeo se proizvoditi 1948. godine. Naravno, riječ je o legendarnom Citroënu 2CV, odnosno popularnom Spačeku, kako mu je nadimak na ovim prostorima, što je od milja u slovenskom jeziku naziv za ružno pače.
– Ljubav prema Spačekima zapravo je životni stil, u taj se automobil i sve što ide s njim trebate zaista iskreno zaljubiti, a onda, kada vam jednom uđe u krvotok, teško se tog virusa riješiti. Morate imati avanturistički duh – govori nam Goran Skrbin, predsjednik hrvatskog 2CV Citroën kluba.
Siščanin Goran Skrbin je uz Samoborca Darka Zornjaka, Tomislava Medveda i ostale članove Hrvatskog 2CV kluba najzaslužniji što će se ovogodišnji 23. Svjetski susret Spačeka održati Hrvatskoj, u Samoboru, gdje je središnjica njihova kluba. Na livadi iza autobusnog kolodvora u Samoboru od 30. srpnja do 4. kolovoza u kampu se očekuje više od 3000 Spačeka i 12.000 ljudi iz svih dijelova svijeta. Dolaze ljubitelji Spačeka iz Obale Bjelokosti, Novog Zelanda, Čilea, Argentine, Maroka, Brazila, Australije te, naravno, iz svih dijelova Europe. I to baš u godini kada francuski Citroën slavi svoju 100. godišnjicu, što će se obilježiti i na susretu Spačeka kroz Muzej 100 godina Citroëna.
– Posebna je to vrsta ljudi, vole kampirati i sa sobom većina nosi set za kuhanje, stolove, stolice, tendu. Uglavnom istražuju, hrabro će s asfalta skrenuti na makadam za što su Spačeki podesni i otkriti neki novi položaj za druženje u prirodi. Mi spačekisti smo miroljubivi i kamo god dođemo, svi nas dobro prihvaćaju, uglavnom smo zbog starih automobila atrakcija. Mene je Spačekima zarazio otac Branko, koji je svoj prvi Spaček kupio kao student, i zapravo sam od rođenja u Spačekima. Kasnije me upravo Spaček povezao sa suprugom Esmom na susretu Spačeka u BiH, čiji je otac kao pravi spačekist otprije poznavao moga oca, a ljubav prema Spačekima prenosimo i na našu djecu, devetogodišnju Hanu i četverogodišnju Saru koje s nama idu na susrete u Spačeku. Lani smo bili na mađarskom susretu Spačeka kod Pečuha i bilo je odlično, a uskoro ćemo dobiti još jedno dijete pa će biti još zanimljivije – kaže Skrbin.
A Goranov otac Branko Skrbin svoj je prvi Spaček kupio 1968. kao student arhitekture u Sarajevu.
– Bio je proizveden u Kopru 1964. godine, a ja sam bio već peti vlasnik. Brzo mu je zakazao motor, ali sam imao sreće što sam poznavao majstora iz sarajevskog Strojorada koji ga je osposobio. Kolegice s fakulteta predložile su mi da ga obojim u narančasto kako bi izgledao kao građevinski strojevi pa sam to i učinio te bio prepoznatljiv u gradu. Isprva nisam imao nikakvog mehaničarskog iskustva, ali sam se brzo naučio jer Spačeki imaju vrlo jednostavnu mehaniku pa sam počeo šarafiti. A onda sam sa Spačekom počeo i zarađivati. Glazbenicima sam prevozio instrumente jer tada automobili nisu bili tako česti, recimo, sarajevski Indeksi su bili moje redovne mušterije za transport instrumenata. Ljeti bih Spačekom prevozio turiste, tako da se moj prvi Spaček isplatio – rekao nam je Branko Skrbin.
“Crazy Croats”
Danas kao 75-godišnjak koji je u životu promijenio 12 Spačeka i bio jedan od utemeljitelja jugoslavenskog AS (Ami Spaček) kluba, jako se veseli ovogodišnjem susretu u Hrvatskoj. Redovno su se družili na susretima u bivšoj državi, a nakon što nisu otišli na 1. Svjetski susret Spačeka 1975. koji je u Finskoj skupio 300 Spačeka, putovali su na drugi susret 1977. godine u švicarski Bern gdje ih se okupilo 400.
– Išlo je četiri Spačeka iz Jugoslavije, a u jednom smo bili moja žena Nevenka i ja. Djeca Goran i Lidija bili su mali pa smo ih ostavili kod bake u Rovinju, a zbog toga smo se i žena i ja vratili već nakon pet dana, dok je ekipa ostala još nekoliko dana. Putovali smo bez problema Spačekom kroz Alpe, vozili se znamenitim prijevojem Passo dello Stelvio. Bilo je ljeto i sjećam se da sam se zadnji dan našeg boravka u Švicarskoj kupao na jezeru, a na povratku smo se u Alpama smrznuli od zime. Nakon toga preselili smo se u Sisak i počeli graditi kuću pa više nismo išli na daleke susrete. Ali, još uvijek čuvam razglednicu koju mi je poslao prijatelj Joško sa svjetskog susreta Spačeka 1985. iz Londona na kojoj je pisalo: Mi smo stigli dovde, a vi s kućom? – prisjeća se Branko Skrbin.
– Kako ste se usudili na tako daleki put u ono vrijeme kada nije bilo tako dobre pomoći na cesti kao danas, jeste se bojali kvarova?
– Ma Spaček je dobar auto, jednostavan, pa se svaki kvar može relativno jednostavno popraviti na putu. Najviše problema kod Spačeka je bilo s radilicom i to zbog toga što ljudi nisu marili za ulje u motoru. A baš je Spaček poznat po tome što su u Africi ljudi kad bi ostali na putu bez ulja koristili umjesto motornog ulja banane i tako se uspjeli voziti i do 50 km, a da motor ne zariba – kaže Branko Skrbin.
A u ludim putovanjima Spačekom ga je nadmašio sin Goran koji je, između ostalog, s Bojanom Dvoršekom 2004. u Spačeku obojenom u dalmatinera sudjelovao na Laponia Raid reliju na sjeveru Europe (četiri godine prije su u istom Spačeku na isti reli išli Zagrepčani Tibor Skala i Bojan Dvoršek), a sa suprugom Esmom je 2008. prošao 13.500 km bespućima Australije na 2cv Raid Australia.
– Na reliju u Laponiji su nas zvali “Crazy Croats” (“ludi Hrvati”). Imali smo uvjerljivo najgori auto, već kod Beča nam je otkazao webasto (uređaj za grijanje, op.a.), a na sjeveru nas je dočekale temperature do -37 °C. Nismo se dali i došli samo 8 km od Nordkappa, najsjevernije točke Europe. Dalje nismo mogli zbog mećave – kaže Goran Skrbin. Velika mu je želja bila sudjelovati na 2CV Raid Australiji koji se vozi svake četiri godine i to je napokon ispunio 2008. godine sa sadašnjom suprugom Esmom.
– Spaček furgon u koji smo ugradili krevet poslali smo kontejnerom iz Rijeke u Sydney, a na reliju smo Spačekom koji i danas vozim prešli 13.500 km, od čega 5500 km makadama. Čak 33 noći smo prespavali u furgonu i to u bespućima, po tri dana ne bismo vidjeli civilizaciju. Temperatura je bila od -2 °C pa do +35 °C uz Indijski ocean. Posebno smo na Spačeka dodali još jedan rezervoar goriva jer smo bez točenja goriva morali odvoziti i 600 km. Bilo je kvarova na putu, ali sve smo popravili. U Australiji su mi nudili 20.000 australskih dolara za mog Spačeka, što je tada bilo oko 10.000 eura i time bih pokrio čitav trošak putovanja, ali nije mi palo na pamet da ga prodam jer sam ga spasio od propadanja pa za mene ima neizmjernu vrijednost – govori nam Goran Skrbin.
Iz svog iskustva, a prošao je mnogo putovanja sa Spačekima, kaže da je najbolje putovati s tri automobila u koloni. Sve više je preveliki kompromis jer, kaže, teško se dogovoriti kad će tko stati i teško je držati tempo putovanja. Osim toga, putovanje u grupi ima prednost jer se uvijek netko razumije u mehaniku i eventualni kvar se lakše i brže popravi. Grupe za putovanja slažu se prema interesima, jer, dakako, nemaju iste interese oni koji putuju s djecom od onih koje zanimaju druge stvari poput provoda. Klub Spačeka osnovali su prije 20 godina kad se spojila njegova ekipa iz Siska i brojniji Samoborci pa je bilo logično da sjedište bude u Samoboru
. – Mi smo u Sisku u podrumu kod mog tate, gdje smo mi klinci šarafili po Spačekima još za vrijeme rata kao bijeg od turobne svakodnevice, osnovali neformalni klub još prije 1998. godine. A onda smo u novinama vidjeli da se ekipa okupila u Samoboru, samo su za razliku od nas koji smo imali tri Spačeka oni bili puno brojniji i tako smo ih kontaktirali i spojili se.
Avantura do Kazahstana
U početku je sjedište kluba bilo u Sisku, što smo poslije promijenili. Ponosni smo što smo u 20 godina kroz brojna druženja izgradili izuzetna prijateljstva. Iako sam se prije nekoliko godina vratio živjeti s obitelji iz Zagreba u Sisak, Samobor mi je danas kao drugi dom. Poznato je da su Samoborci svoji i izuzetno ponosni na svoje, ali kad te jednom prihvate, onda si stvarno dio njih. Ali, ponosni smo što u klubu imamo članove iz cijele Hrvatske, od Vinkovaca, Konavala pa do Istre, stvarno se lijepo družimo, evo na nedavnom hrvatskom susretu u Baškim Oštarijama na 950 metara n/v je bilo 50-ak Spačeka, ne samo iz Hrvatske već i iz Slovenije, Italije, Srbije i BIH – kaže G. Skrbin.
A jedna od glavnih figura u Samoboru jest Darko Zornjak, potpredsjednik Hrvatskog 2CV Citroën kluba, koji je s bratom vlasnik samoborskog 2cv Puba Fontana, uređenog u “Spaček” stilu koji je neslužbena središnjica spačekista.
– Samobor je glavni grad Spačeka u Hrvatskoj, ovdje ih je najviše. Ponosni smo što smo doveli svjetski susret u Samobor, to nam je bio san i nadamo se da će biti najbolji do sada. Najbrojniji nećemo biti jer je u Francuskoj bilo službeno 7800 Spačeka, a neslužbeno više od 10.000, ali talijanski svjetski susret iz 2003. s 3700 auta mogli bismo nadmašiti. A baš smo se s Talijanima borili za domaćinstvo prije četiri godine na svjetskom susretu u Poljskoj. Mi ćemo osigurati prostor za 5000 auta – kaže Zornjak.
On je prvi put bio na svjetskom susretu Spačeka u Sloveniji 1995., koja je preuzela domaćinstvo koje je 1991. dobila bivša država i zaljubio se u Spačeke pa je prvi kupio 1996. godine. Do sada je imao 15 starih Citroëna, što Spačeka, Meharija, Diana i DAK-ova. Primjerice, DAK, dostavnu Dianu koja se proizvodila samo u slovenskom Cimosu, kupio je od čovjeka koji ga je otkupio od brodogradilišta 3. maj, kad su ih rashodovali. Trenutno ima pet Citroënovih oldtimera – Spačeka, Dianu, DAK, Ami 8 Break i C25 Camper koji će uskoro postati starodobnik.
– Velika prednost je što te automobile zbog njihove jednostavnosti može uz malo truda svatko tko ima dvije zdrave ruke popravljati – kaže Zornjak.
Njegov brat Marko Zornjak je s dvojicom Samoboraca, Alanom Koletićem i Hrvojem Šiclom, 2009. Spačekom otputovao na 14.800 km dugo putovanje na utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije u Kazahstan. Tri osobe provele su 44 dana u jednom četvornom metru u automobilu s 29 KS, a kakvo je to putovanje bilo, pitali smo sudionika Alana Koletića.
– Pa to je svakako jedna od najvećih avantura u mom životu. Zapravo s automobilom nismo imali problema, sve je izdržao, ali smo problema imali s policijom u Rusiji, Ukrajini i Kazahstanu. Svi bi kad bi nas vidjeli u starom automobilu tražili neku priliku za naplaćivanje kazne. Najgore smo prošli u Rusiji gdje smo za napuhanih 0,13 promila, odnosno zbog jednog popijenog piva, platili 200 dolara kazne. Jednostavno, nismo znali da u Rusiji vrijedi zakon o 0,0 promila – rekao nam je Alan Koletić.
