Od 2005. godine održava se Budimpešta – Bamako, najveći amaterski reli na svijetu, koji se često naziva i jeftinim Pariz – Dakarom. Doista, iako je amaterski, to ne znači da je Budimpešta – Bamako lagana vožnja, ide se od Budimpešte do glavnog grada Gambije Banjula, iznimno, inače se vozi do glavnog grada Malija Bamaka.
Na ovom reliju koji je završio prije otprilike tjedan dana sudjelovale su čak tri hrvatske momčadi, MyLife4Kids, Rally Dogs i Team Tesla. U MyLife4Kids udaljenost od osam tisuća kilometara u Nissan Patrolu svladala su dvojica Varaždinaca, Damir Filipović i Stanislav Modrić, te dvojica Virovitičana, fotograf i putopisac Saša Pjanić i Aleš Vokurka. Za Damira, Staneka i Sašu ovo nije prvo sudjelovanje na reliju. Naime, sudjelujući prvi put na njemu još 2015., Damir i Stanislav hrvatski su veterani ovog relija. Ovo im je bilo treće sudjelovanje, Saši drugo, a Alešu prvo. U također starom Nissan Patrolu do cilja su došli Ivan Ico Rako, Goran Turković i Ljubo Zdjelarević iz Rally Dogsa, a Team Tesla sa Sašom Cvetojevićem i Olegom Maštrukom stigao je na cilj kao prvi električni automobil koji je prevalio Saharu. Fotografije Saše Pjanića govore o tome da se radi o putovanju života, dostojnom kakvog dokumentarca na National Geographicu, dečki iz Nissanovih Patrola shvatili su ovo doista kao čisti avanturizam, ali i kao zaista pravo humanitarno natjecanje. Koje od čovjeka ipak traži maksimum.
– Imali smo nezgodu u Francuskoj koja nas ipak nije zaustavila, no ono što nismo znali jest da nas čeka nevjerojatna avantura s automehaničarima u doslovno svim afričkim zemljama kroz koje smo prolazili. Brzo smo uvidjeli da bi bilo rizično forsirati vozilo po terenskim dionicama budući da smo, kao i Rally Dogsi, bili prijavljeni u 4x4 offroad kategoriji. Osim toga bili smo krcati humanitarnom pomoći koju smo potrebitima namjeravali dostaviti na kućni prag. I nekom čudnom providnošću upravo je taj segment čitave priče funkcionirao besprijekorno – govori nam Saša Pjanić. Put kroz pet zemalja pamtit će, osim po prizorima koje je zabilježio objektivom, i po doživljajima kojih nije nedostajalo. Ico nam opisuje put prema Maroku punom znamenitosti.
– Marokanski Ouarzazate poznat je po filmskom studiju gdje je snimljen Gladijator i puno drugih hitova. Nalazimo dosta automobila na dizalicama, lokalni mehaničari popravljaju automobile s relija. Mi vučemo još iz Hrvatske neku čudnu trešnju prednjeg kraja našeg Nissan Patrola, više mehaničara u domovini nije znalo to popraviti.
Područje bez zakona
Pitamo lokalnog mehaničara. Zna on što je, popravit će ujutro. I stvarno, nakon pile i čekića, naši problemi s automobilom na ovom su putu sasvim nestali. Sljedeći put vozim auto na servis u Maroko! – kaže Ico sjećajući se gradova poput Tafraroute i Tarfaye, poznate po tome što je poznati avijatičar i pisac Saint Exupery tamo proveo nekoliko godina, i dolaska u Laayoune, prvi grad u Zapadnoj Sahari, području koje je Maroko okupirao.
– Tu treba spomenuti osamostaljenje od Španjolske, Sahawari, Polisario. Marokanci su Sahaware stjerali prema pustinji, napravili zid i minsko polje, cijela obala praktički do Mauretanije je marokanska. Dolazimo na granicu s Mauretanijom, ali prostor od nekoliko kilometara između Maroka i Mauretanije i dalje drži Polisario. To je tzv. ničija zemlja, područje bez ikakva reda i zakona. Na nekom brdašcu granični prijelaz s Mauretanijom promatra vozilo UN-a, nema asfaltne ceste. Olupine automobila s kojih je poskidano sve što se dalo poskidati, neki su i izgorjeli. Nešto sam sitno putovao u životu, ali ovakvu apokaliptičnu scenu nisam još vidio – opisuje Ico. Prilično lako momčadi su ušle u Mauretaniju, najopasniju dionicu puta gdje nije preporučljivo voziti po noći.
– Mauretanija je realno stjenovita ledina s pješčanim nanosima bez asfaltiranog puta, izazov za sve s težištem nižim od metra. Na čitavom potezu Transafričkog pravca 1, od Kaira do Dakara, šanse da zaglibite u pijesku neusporedivo su veće i od vjerojatnosti zaraze malarijom u delti Konga. U toj zoni usporene vožnje krstare i vrlo simpatična bića kao što su mauretanijski mjenjači novca. Na koju se foru oni slobodno prešetavaju po militariziranoj zoni, sve do marokanske karaule, mogu samo nagađati. No susret s njima veseli i uvijek je pun iznenađenja. Ovaj put, na vrata se nalaktio visoki, tamnoputi akviziter s veličanstvenim bijelim osmjehom. I savršenim ukrajinskim. Brzo smo doznali i o toj epizodi njegove, bez sumnje prebogate životne priče. I pikanterije o plavim Ukrajinkama i to kako je tamo već dva puta bio pred oltarom, ali posao ga je onda odnio dalje. Na kraju debata o Rakitiću i Modriću, potvrda da mu je geografija svijeta u malome prstu i, naravno, naš trenutačni pristanak da promijenimo nešto novca u mauretanijske ouguiye. Po nepovoljnom tečaju. Ali koga briga, jednom se živi! – kaže sjajni fotograf Pjanić. Ivan Rako sjeća se posjeta glavnom mauretanijskom gradu Nouakchottu.
– U glavnom gradu naletjeli smo na jednu osnovnu školu bez prozora i vrata i tamo smo donirali prvu kutiju humanitarne pomoći, uglavnom sa školskim priborom. Svi govore samo francuski i arapski, bilo je stvarno teško učiteljima objasniti tko smo, zašto smo došli i što želimo. Nekako smo uspjeli, ostavljamo kutiju, slikamo klince i bježimo razgledati grad.
Nešto sam se sitno naputovao, ali nigdje nisam vidio automobile u lošijem stanju. Tu ima auta bez tapecirunga na vratima, bez prozora, bez prednjih svjetala, toliko hrđavih da je uopće pitanje kako voze. Mogu li proći tehnički, to je skroz nebitno. Bitno je samo da voze – kaže Ico. Senegal je obojici naših sugovornika ostao u lijepom sjećanju.
– Sljedeća država na našem putu je Senegal, jedna od najrazvijenijih država zapadne Afrike. To razvijeno za europske prilike daleko je od razvijenog. U Senegalu prolazimo kroz mjesta poput Saint Louisa, koji je stvarno pitoreskno mjesto na malom otoku. Prekrasan most do tog otoka projektirao je Eifell. Prolazimo kroz mjesta poput Toube i dolazimo u Kaye Boubou, gdje kroz savanu jedva pronalazimo kamp, smješten ispod drveća baobaba. Kako je kamp nedaleko od nekog naselja, tijekom večeri imali smo društvo lokalaca kojima smo podijelili nešto humanitarne pomoći, ponajviše pelena i higijenskih potrepština – kaže Ico, a Saša domeće kako ima smisla nešto znati i o glazbi Zapadne Afrike.
– Spremajući se za Afriku, prebirao sam malo po faktografiji. Pretpostavka s kojom sam se otputio u Afriku bila je da su Senegalci, Gambijci, Malijci samo fiktivni, administrativni pojmovi postkolonijalnog uređenja kontinenta. Da u sjeni etničke raznolikosti Wolofa, Pulara, Djola, Mandinki, Bambara, Serera, Soninki oni zapravo i ne postoje. No čini mi se da sam se prevario. Kada sam u razgovorima s ljudima pokušao potencirati priču o tome kako je moguće uočiti razliku među pripadnicima etničkih skupina, shvaćali su moje pitanje i s osmijehom tumačili da je to nemoguće. Ni po izgledu ni po odjeći. Da danas uglavnom svi sklapaju međusobne brakove, a jedino što ih razlikuje jesu različiti jezici. Kada je nogomet u pitanju, oni su ili Senegalci ili Gambijci. Nisu Malinke, Pulari ili Wolofi koji zapravo žive u obje države. A kada sam jednog Pulara iznebuha upitao: „A Baba Mall, on je isto Pular?“ , procvao je. Pa zaredam s Futa Toro, festivalom u Podoru na sjeveru Senegala, rodnom gradu Babe Malla.
Osmijeh ne silazi s lica
Sada sam još dodao da ga slušam od ‘89. i da mi je on draži od Youssou N’Doura, koji je Wolof, trajno sam osvojio srce svakog Pulara – prisjeća se Saša.
– Gambija je sjajna jer svi govore engleski. I svi vole komunicirati sa strancima. I jako su uglađeni, recimo. U razgovoru sa svima nailazi i jedan naočit čovjek koji se živo zanima za naš teret. Objašnjavam mu da smo humanitarci, krcati školskim priborom, lijekovima i higijenskim potrepštinama, a on se predstavlja. Lamin Fatty, voditelj S.O.S. sela sa školom i sirotištem za napuštenu djecu, jako pristojno pita bismo li donaciju željeli ostaviti tamo. Pristajemo. Ovo je bila najnepredvidivija, najdraža i najdirljivija epizoda ovogodišnje humanitarne priče MyLife4Kids. Zajedno smo otišli do sela i zatekli djecu koja, iako bez roditelja, koji su ili stradali ili ih napustili još u najranijoj dobi, dočekuju nas s cikom i grajom. Nije mi zagonetka što se djeca smiju. Enigma je zašto ni oni, a često ni odrasli ne skidaju osmijeh s lica unatoč uvjetima u kakvima žive. Afrika je, još jednom, mjesto na kojem kao da je optimizam izmišljen – govori Saša čiji je MyLife4Kids u Gambiji ponovo susreo Rakine Rally Dogse, gdje su usput obavili i servis.
– Napokon smo svi skupa, odrađujemo izlet na rijeci Gambiji, gledamo nilske konje, stvarno bogatu prirodu i bujnu vegetaciju. Tijekom 400 km vožnje kroz Gambiju morali smo proći 70-ak kontrolnih točaka, bilo policijskih, bilo vojnih. Na svakoj kontrolnoj točki pitali su nas imamo li nešto za njih. Spasili su nas kemijske olovke i upaljači koje smo imali jer bismo vjerojatno morali ostavljati novac da smo ostali bez sitnica koje smo dijelili – kaže Ico. Dolazak u Banjul ipak je najposebniji događaj okupan veseljem nakon relija u kome je pobjednik svatko tko ga završi.
