Poduzetnik Jako Andabak nije nogometni fanatik niti je
zadrti navijač, a posljednjih godina rijetko dolazi i na nogometne
utakmice. Ipak, unatoč tolikoj nezainteresiranosti za najvažniju
sporednu stvar na svijetu iz vlastita je džepa izdvojio deset milijuna
kuna i postao jedan od najvećih dioničara Hajduka.
Na dioničarstvo u nogometnom poslu, za koje smatra da nije i da još
dugo neće biti isplativo, natjerale su ga emocije prema pokojnom ocu
Stipi i bratu Nikoli, velikim hajdukovcima iz Lištana, sela u
livanjskoj općini.
Njegov otac Stipe, koji je u vrijeme Jakinih srednjoškolskih i
studentskih dana u Zagrebu kruh za obitelj zarađivao po njemačkim
bauštelama, nije imao priliku sina “zaraziti” hajdukovštinom odvodeći
ga na utakmice u stotinjak kilometara udaljeni Split. Međutim, njegovo
sjećanje na navijačku strast oca Stipe i brata Nikole, koji je prije 22
godine poginuo u prometnoj nesreći, natjerali su ga da prvi put u
svojoj bogatoj poduzetničkoj karijeri prilikom ulaganja ne razmišlja o
profitu, nego da ga vode emocije.
– Ovo ulaganje posvećujem ocu i bratu, velikim hajdukovcima, ali i svim
svojim radnicima, među kojima je mnogo navijača Hajduka, a koji su mi
omogućili uz Božju pomoć da zaradim dovoljno novca da dio mogu uložiti
i u dionice Hajduka. Iskreno, kod ovog ulaganja nisam gledao na profit
– kaže Jako Andabak, iznenađen velikom pozornošću javnosti nakon što je
uložio deset milijuna kuna u Hajdukove dionice.
Prvi veliki dioničar Hajduka posljednjih desetak godina bavi se
hotelijerstvom. Suvlasnik je Sunce koncerna, koji ima 11 luksuznih
hotela u Brelima, Tučepima i Bolu. Trenutačno je zaokupljen
investicijama u poljoprivredu i turizam na Braču, Mariji Bistrici i
Stubičkim Toplicama te u rodnom Livnu, u susjednoj BiH.
Za Jaku Andabaka može se reći da je od svega što je uzeo u ruke
napravio odličan posao. Taj inženjer elektrotehnike, koji je svoj
poslovni uspjeh započeo poslom u Končaru, nastavio kao direktor u
Tvornici specijalnih električnih strojeva i uređaja “Volta”, još je
davno shvatio sve prednosti privatnog biznisa pa je iz društvenog
sektora i dobro plaćene direktorske fotelje otišao u privatnike.
Prvi je počeo prodavati osiguranja i otvarati poliklinike, a kasnije je
nastavio s biznisom u turizmu. Svoju poduzetničku žicu, kaže, otkrio je
još za studentskih dana, kada je na Elektrotehničkom fakultetu bio
predsjednik Saveza studenata tog fakulteta. Proračun njegova saveza,
kojemu je bio na čelu, bio je tada nevjerojatnih 18 milijuna dinara i
iznosio je koliko i budžet svih ostalih studentskih saveza na
Zagrebačkom sveučilištu zajedno.
U to vrijeme, krajem šezdesetih godina, kada je Jako bio na fakultetu,
odlična direktorska plaća bila je 300 tisuća dinara. Prikupiti toliki
novac nije bilo nimalo lako, ali Jako i studenti okupljeni oko njega
svojom aktivnošću natjerali su najveće zagrebačke tvrtke da im budu
sponzori. Legendarni KSET, koji je nastao u prostorijama nekadašnje
kotlovnice Elektrotehničkog fakulteta, otvoren je kad je Jako bio na
čelu Saveza studenata.
– Imali smo kvalitetan tim koji je na razne načine prikupljao novac, a
u to vrijeme na Elektrijadu smo poslali 170 studenata odjevenih u
najbolje i najskuplje trenirke. Bili smo opremljeniji od ijedne
tadašnje sportske ekipe. Osim sportskih ekipa imali smo i glazbeni
sastav, tamburašku i folklornu skupinu – prisjeća se tih studentskih
dana Jako Andabak.
Još prije završetka Elektrotehničkog fakulteta Jako Andabak bio je među
rijetkim studentima koji su imali vlastiti automobil. Kaže da je
pretkraj 1971. godine, prije nego što je diplomirao, za tadašnja četiri
milijuna i 200 tisuća dinara, što je otprilike bilo sedam tisuća
njemačkih maraka, kupio novi fiat 125. Novac za svoj prvi automobil
skupio je od honorara koje je dobivao u Plavom vjesniku, gdje je imao
rubriku “Kompjutor vas savjetuje”.
– To je bila prva ozbiljnija rubrika o kompjutorima u bivšoj državi. Ja
sam za nju pisao jer sam bio demonstrator na kompjutoru IBM 1130
Elektrotehničkog fakulteta koji je bio smješten u četiri sobe. Nešto je
za automobil dao i otac, koji je radio u Njemačkoj, ali većinu sam
zaradio ja – dodaje Andabak.
Tko zna bi li se poduzetnički duh Jake Andabaka tako razvio da nije
bilo Rute Pazman, profesorice hrvatskog jezika u Srednjoj
elektrotehničkoj školi u Zagrebu, koju je on pohađao. U tu školu došao
je iz svojih rodnih Lištana kao dječačić koji je smještaj u Zagrebu
našao kod svog strica.
Kaže da je mješavina hrvatsko-srpskog jezika, koju je donio iz svoje
osnovne škole, izazivala smijeh kod djece u razredu pa ga je
profesorica Ruta izabrala za referenta za kulturu u razredu. Bio je
zadužen da nabavlja karte za kino i kazališne predstave za cijeli
razred.
– Profesorica Ruta primijetila je moju muku i dala mi priliku da se kao
srednjoškolac krećem po mjestima na koja bez te obveze sigurno ne bih
išao. Tako mi je omogućila da upoznam mnogo ljudi, a imao sam i
autoritet u razredu.
HAJDUKOVAC
