1/3 Foto: Goran Kovacic/PIXSELL 28.02.2018., Rijeka - INA Rafinerija nafte Urinj. Photo: Goran Kovacic/PIXSELL
2/3 Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL 08.11.2007., Vrbovec - Jedan dan s predsjednikom stranke tijekom predizborne kampanje, Ivo Sanader (HDZ) u stranackom autobusu. Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL
3/3 Foto: Igor Kralj/PIXSELL 11.11.2003., Zagreb - Konferencija za medije povodom privatizacije INA-e. Zsolt Hernandi i Ljubo Jurcic. Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Kako je najveće poduzeće otišlo u ruke Mađara zbog bombona 505 s crtom

24. 07. 2020. u 19:00 119
74 milijuna dolara dobila je Ina za Bijele noći od PBSSA. Slavnjeft je nudio 120 milijuna. Pokazalo se to kao velika greška. 500 benzinskih postaja Ina ima u Hrvatskoj i susjedstvu. Zaposlenih u grupi 2018. bilo je 10.842.

Ina – Industrija nafte najveća je hrvatska kompanija s prihodima većim od 22 milijarde kuna. Koliko je Ina velika, najbolje pokazuje podatak da je drugi na listi najvećih, prema podacima za 2018., Konzum s 9,5 milijardi kuna prihoda. Ina pritom nije samo lanac benzinskih postaja, to je kompanija koja istražuje, crpi naftu i plin, proizvodi te prerađuje. Stoga je i dalje toliko važna za Hrvatsku iako se u međuvremenu promijenila vlasnička struktura pa je mađarski MOL preuzeo upravljanje Inom. Kao najveća hrvatska kompanija Ina je kod nas vječna tema, a u posljednje vrijeme postala je aktualna zbog plana Vlade da je “vrati materi”, odnosno da otkupi MOL-ov udio u njoj. A ovo je priča o Ini, o tome kako je nastala te o ključnim trenucima u njezinoj 56-godišnjoj povijesti u kojoj je većinu vremena bila najveća.

ugovor s lazardom Za 6 mjeseci znat ćemo koliko vrijedi Ina i izaći s ponudom pred MOL

Povećavanje kapaciteta i bušotine

Ina je rođena 1. siječnja 1964. kada su odlukom Izvršnog vijeća SR Hrvatske u jedno poduzeće spojeni Naftaplin, tvrtka za istraživanje i proizvodnju nafte i plina, i rafinerije u Rijeci i Sisku. Ta je tvrtka prvotno bila nazvana Kombinat za naftu i plin, ali ubrzo mijenja ime u Industrija nafte – Ina te su joj pridružene i trgovinske tvrtke Interpetrol i Croatiapetrol. Svjedoci tog vremena kažu da je Ina bila hrvatski projekt odnosno plod težnje tadašnjeg republičkog čelništva pod vodstvom Mike Špiljka da naftni biznis u Jugoslaviji bude decentraliziran i u ingerenciji republika. Dijelom Ine 1966. postaje i Rafinerija Lendava, a s vremenom i Rafinerija nafte Zagreb, Tvornica mineralnih gnojiva u Kutini, Petronafta Solin, Naftovod Opatovac – Bosanski Brod, Inženjering Zagreb, petrokemijske tvornice OKI Zagreb i DINA Omišalj.

Kako se navodi na službenim stranicama kompanije, od početnog godišnjega preradbenog kapaciteta 2,2 milijuna tona, Inine surafinerije 1979. došle do kapaciteta od 15 milijuna tona. Dogodilo se to zahvaljujući puštanju u rad pogona Rafinerije nafte Rijeka na Urinju 1965., povećanju kapaciteta Rafinerije Sisak te gradnji pogona Rafinerije Zagreb na Žitnjaku 1971. Naftaplin je 1980. izvukao iz bušotina tri milijuna tona crnog zlata. Od 195 benzinskih postaja, koliko ih je imala 1966., Ina desetak godina poslije posjeduje više od 500 postaja. Godine 1979. pušten je u rad naftovod od Omišlja prema Sisku, Bosanskom Brodu, Pančevu i Novom Sadu, a Ina je jedan od glavnih financijera njegove gradnje.

AFERA INA – MOL Sutkinja: Sanader je zbog osobnog bogaćenja radio protiv interesa građana RH

Ina je dala hrvatske premijere

Od 1980. do 1990. Ina je najveće poduzeće u SFRJ. Zapošljava oko 32.000 radnika, a ukupni ostvareni prihod 1990. činio je 10 posto sveukupnog gospodarstva RH. Kako se navodi na Ininim stranicama, 1988. ostvarena je najveća proizvodnja ekvivalentne nafte u povijesti kompanije – 5,1 milijuna tona. Ina je u vrijeme Jugoslavije radila i u 40-ak drugih država, a surađivala je s američkim naftnim kompanijama. Osim toga, u Hrvatskoj je gradila hotele, stambene zgrade, marine te je imala najveću turističku agenciju. Stvaranjem samostalne Hrvatske Ina iz društvenog vlasništva prelazi u državno nakon što je Sabor donio Zakon o osnivanju javnog poduzeća Ina.

U sastav Ine tada je ušlo ukupno 15 poduzeća i to Naftaplin Zagreb, Rafinerija nafte Rijeka, Rafinerija nafte Sisak, Rafinerija Zagreb, Organsko-kemijska industrija Zagreb, Dina-Petrokemija Omišalj, Petrokemija Kutina, Projekt Zagreb, Specijalna oprema Zagreb, INFO Zagreb, Razvoji i istraživanje Zagreb, Trgovina Zagreb, Commerce Zagreb, Ina-Tours Zagreb, Zajednica poduzeća Zagreb. Zakon o prestanku važenja Zakona o osnivanju javnog poduzeća Ina-Industrija nafte donesen je 1993. i njime je kompanija preoblikovana u dioničko društvo s 10 milijuna dionica. Skupštinu dioničara predstavljala je jedna osoba u ime Vlade RH, Nadzorni odbor imao je sedam članova dok ih je u Upravnom odboru bilo devet s time da su tri člana birali radnici. Tim je Zakonom propisano i da Vlada RH može prodati do 25 posto plus jednu dionicu kompanije te propisati uvjete i način prodaje tih dionica. No u Zakonu je bilo navedeno da daljnju prodaju Ine mora odobriti Hrvatski sabor.

U Domovinskom ratu mnogi Inini zaposlenici sudjelovali su u obrani zemlje, a pri tome redovita proizvodnja nije prestala, nisu prekidani razvojni projekti, odvijalo se restrukturiranje i suradnja s inozemnim partnerima. Ina je dala hrvatske premijere iz 90-ih – Nikicu Valentića koji je bio generalni direktor Ine od 1990. do 1993. te Zlatka Matešu koji je na visokim funkcijama u Ini bio još od 80-ih. Franjo Gregurić je pak s mjesta premijera otišao na čelno mjesto u Ini. Krajem 90-ih, još dok je predsjednik Franjo Tuđman bio živ, hrvatske su vlasti imale ideju, na kojoj se počelo i raditi, da Inu spoje s nekom od naftnih kompanija iz susjedstva. Tada je odlučeno da to bude mađarski MOL, koji je osnovan tek 1991. Radilo bi se o ravnopravnom partnerstvu dviju kompanija. No ti su pregovori stali Tuđmanovom smrću i preuzimanjem vlasti Vlade Ivice Račana.

Nepravomoćna presuda za aferu Ina - MOL Odluka o izmjeni ugovora Ina - MOL nije bila odluka Vlade nego Sanadera

Temelj za Russnjeft

Tad umjesto Davora Šterna na čelo Ine dolazi Tomislav Dragičević koji je obilježio jedno cijelo desetljeće. On se uspio održati na čelu Ine sve do 2011. pa je tako na tom mjestu preživio i smjenu vlasti te je kompaniju vodio i za prve i za druge Sanaderove Vlade. A to mu je uspjelo, kako je to u javnosti bilo percipirano, zahvaljujući dobrom ženidbom. Dragičević je naime bio zet legendarne hrvatske političarke Savke Dabčević-Kučar. A ona je pak bila mentorica i bliska suradnica Stjepana Mesića koji je između 2000. i 2010. bio dva puta izabran za hrvatskog predsjednika. Stoga je Dragičević, inače član HNS-a, na čelu Ine imao zaštitu sve dok je i Mesić bio na Pantovčaku. Dragičević je u Ini radio još od 1977. Imao je navodno ambiciju da bude upamćen kao najvažniji direktor u povijesti Ine, a volio se hvaliti da je kompaniju, nakon što je došao na njezino čelo, izvukao iz gliba dugova u kojima se našla. Dragičević je smijenio više od 300 direktora u Ini, a to je opravdao presijecanjem kriminalnih radnji. Svoje je prethodnike optužio za izvlačenje 750 milijuna dolara iz kompanije, ali to nikad nije dokazano iako se DORH time bavio.

Predsjednik Nadzornog odbora Ine tada je bio Slavko Linić koji s Dragičevićem nije bio u dobrim odnosima pa ga je bio optužio za malverzacije u nabavi nafte. Uz Dragičevića se veže isplata otpremnine od 6,8 milijuna kuna te optužnica za utaju 650.000 kuna poreza jer je imao prijavljeno prebivalište u Dubravi Pušćanskoj kod Zaprešića, a živio je u Zagrebu gdje je znatno veći prirez. Dobro upućeni u Inino poslovanje Dragičeviću pak najviše zamjeraju prodaju naftnog nalazišta Bijele noći u Rusiji. Sibirske Bijele noći bile su najvredniji Inin resurs, a Dragičević i tadašnje vodstvo kompanije odlučili su ih prodati proglasivši ih neupravljivima. A za to su također bili optužili bivše vodstvo kompanije zbog navodnih tajnih i štetnih podugovora. Ina je tada Bijele noći prodala nepoznatoj tvrtki PBSSA iz Švicarske, a tek se poslije ispostavilo da iza nje stoji direktor ruske naftne tvrtke Salvnjeft Mihail Gucerijev. Slavnjeft je bio izravno zainteresiran za Bijele noći i za njih je nudio 120 milijuna dolara.

Pazite na zdravlje Pripazite se, s toplim vremenom stižu i ljetne prehlade!

No Ina ih je prodala PBSSA-u za 74 milijuna dolara. A to se na kraju pokazalo kao velika greška jer su Bijele noći vrlo bogato nalazište nafte koje je bilo temelj za nastanak Russnjefta. Sabor je pak 2002. donio Zakon o privatizaciji Ine kojim se Vladi daje pravo prodaje i više od 5 posto plus jedne dionice. Usto, tim se Zakonom odredila dinamika i redoslijed privatizacije. Tako je određeno da se sedam posto dionica bez naknade prenese hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, da će se najviše sedam posto dionica prodati zaposlenicima i ranije zaposlenima u društvima koja čine Ina grupu po posebnim pogodnostima koje će utvrditi Vlada RH. Zatim se najviše 25 posto plus jedna dionica trebalo prodati strateškom ulagaču, a najmanje 15 posto dionica u postupku javne ponude. Prva faza privatizacije odrađena je tako da je 2003. mađarski Mol postao strateški partner Ine kupnjom 25 plus jedne dionice za 505 milijuna dolara.

MOL postupno otkupljivao

Kako je svojedobno to i sam otkrio čelnik Mola Zsolt Hernádi, za iznos te ponude dobio je inspiraciju kad je na jednoj benzinskoj postaju vidio Kraševe bombone 505 s crtom. Prodaju 25 plus jedne dionice Ine vodio je tadašnji ministar gospodarstva u Račanovoj vladi Ljubo Jurčić, a osim Mađara svoju ponudu nakon javnog natječaja poslao je i austrijski OMV koji je ponudio 420 milijuna dolara. U uži krug za Inu ušao je bio i Ruski Rosnjeft, no Rusi su odustali od konačne ponude. Jurčić i Hernádi su 2003. potpisali dva ugovora. Jedan se odnosio na kupoprodaju dionica Ine, a drugi je bio dioničarski ugovor po kojemu Uprava i Nadzorni odbor kompanije imaju po sedam članova, od kojih po pet imenuje hrvatska strana, a po dva MOL. Tim ugovorom Mol se obvezao i da će modernizirati rafinerije u Rijeci i Sisku kao i benzinske crpke te zadržati kvalitetnu poziciju Ine na tržištu.

No ta je prodaja u dijelu javnosti i među tadašnjom oporbom izazvala burne reakcije, a glavni prigovor je bio da je prodaja 25 plus jedne dionice Ine provedena netransparentno. Jurčić je pak tvrdio da je Ina u MOL-u dobila jakog strateškog partnera i da će postati jak regionalni igrač. Nakon toga Ina je, uz HT, bila jedna od narodnih dionica jer su njezini suvlasnici mogli postati svi hrvatski građani koji su to htjeli i imali novca. Tako je u studenom 2006. u javnoj ponudi više od 44.000 građana kupilo dionice Ine po cijeni od 1690 kuna za dionicu, što je bila oko 50 posto viša cijena nego u prvoj fazi privatizacije, kada je MOL kupio 25 posto dionica Ine. Država je u toj javnoj ponudi prikupila oko 2,8 milijardi kuna, a dionice Ine uvrštene su te godine na Zagrebačku i Londonsku burzu. Neki građani su tad dizali i kredite kako bi kupili dionice Ine, a to im se i isplatilo jer vrijednost dionica te tvrtke sad doseže i do 3000 kuna. Godinu dana poslije provedena je prodaja dionica Ine zaposlenicima te tvrtke u kojoj je oko 28.000 radnika kupilo otprilike 628.000 dionica, ili nešto manje od sedam posto ukupnog broja dionica Ine.

DARIO JURIČAN 'Sanader je zaradio 600.000 eura prije 90-ih. Ova fotografija potvrđuje te navode'

Sljedeće pak godine, tadašnji hrvatski i mađarski premjeri Ivo Sanader i Ferenc Gyurcsány razgovarali su o mogućnosti zamjene dionica Ine i MOL-a. No od toga na kraju nije bilo ništa. U igru za Inu 2008. ponovno se vratio austrijski OMV koji je u svom pismu Vladi RH iskazao interes za sudjelovanje u daljnjoj privatizaciji Ine. No ni od toga na kraju nije bilo ništa. Kako navode na Ininim stranicama, kompanija je i u 2000-tim godinama nastavila intenzivne aktivnosti na planu istraživanja i proizvodnje u Hrvatskoj i inozemstvu te ulaganja u modernizaciju poslovanja. Od 2008. do 2014. u Inu je uloženo 16,5 milijardi kuna u sve tri temeljne djelatnosti – više od 10 milijardi kuna u istraživanje i proizvodnju, a u razvoj rafinerijskih sustava više od pet milijardi kuna.

MOL je 2008. objavio ponudu za preuzimanje Ine po cijeni od 2800 kuna po dionici. Upravni odbor Fonda hrvatskih branitelja tad je mađarskoj kompaniji prodao svih svojih sedam posto dionica Ine. MOL je u toj javnoj ponudi kupio ukupno 22,15 posto dionica pa je s ranije stečenim dionicama, imao ukupno 47,15 posto dionica Ine. Tako je MOL postao najveći dioničar kompanije. Hrvatska Vlada imala je 44,83 posto dionica. Nakon toga u siječnju 2009. dolazi do potpisivanja spornih izmjena Ugovora o međusobnim odnosima dioničara, a kojima je broj članova NO-a Ine povećan sa sedam na devet, pri čemu je MOL-u pripalo pet, Vladi tri, a predstavnicima radnika jedan.

Hrvatska oštećena za milijune

Predsjednika NO određuje Vlada. Uprava Ine prema tim izmjenama ima šest članova, tri predstavljaju Vladu i tri MOL, s time da Mađari predlažu predsjednika uprave. Novina u upravljanju su izvršni direktori, čiji se sastav određuje dogovorom unutar uprave. Tim su izmjenama prema mišljenju mnogih MOL-u predana sva upravljačka prava u Ini, iako nije postao njezin većinski vlasnik. A sve je to kasnije imalo epilog u optužbi protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i čelnika MOL-a Hernádija o milijunskom mitu kojim su MOL-u predana upravljačka prava u Ini. Vlada i MOL potpisali su i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, kojim se razrađuje prodaja državi skladišta plina u Okolima, kao i odvajanje u zasebnu tvrtku i kasnije prodaju Vladine tvrtke za trgovanje plinom. Oporba je u Saboru zbog tih izmjena ugovora kao i ugovora o prodaji plinskog biznisa formirala saborsko istražno povjerenstvo, no ono na kraju nije donijelo nikakve zaključke. MOL, pak, potkraj 2010. objavljuje javnu ponudu za otkup dionica od malih dioničara po cijeni od 2800 kuna po dionici, a radilo se o osam posto dionica.

AFERA FIMI MEDIA Nakon duljeg vremena Sanader se pojavio u sudnici

Tako je kupio dodatnih 0,10 posto dionica Ine. Time se bavila i HANFA koja je sumnjičila MOL za manipulaciju tržištem jer mu je cilj javne ponude, tvrdili su u toj Agenciji, bilo stjecanje više od 50 posto vlasništva nad Inom, a to u javnoj ponudi nije bio navedeno. MOL je pak odgovorio da je sve dionice kupovao zakonito te da je preko brokera stekao dodatnih 0,21 posto pa tako drži ukupno 47,47 posto dionica Ine. Inom i upravljačkim pravima u kompaniji sredinom sljedeće godine počinje se baviti i USKOK koji otvara istragu protiv Sanadera zbog sumnje da je primio mito od 10 milijuna eura od Hernádija, kojemu je zauzvrat omogućio preuzimanje upravljačkih prava u Ini. Sanader je zbog toga priveden, ali Hernádi nije nikad. Oko njegovog ispitivanja i privođenja nastao je međudržavni spor između Mađarske i Hrvatske. U Mađarskoj je čak i provedeno suđenje Hernádiju za ono za što ga se u Hrvatskoj tereti i oslobođen je krivnje. Iako je Hrvatska za njim raspisala i tjeralicu na Interpolu, Hernádi nije nikad odgovarao pred hrvatskim pravosuđem. Mađari su ga zaštitili od izručenja i suđenja u Hrvatskoj pozivajući se na zaštitu nacionalnih interesa.

Vlada Jadranke Kosor dala je tada suglasnost za vođenje pregovora s MOL-om kako bi se pristupilo drugoj izmjeni i dopuni Ugovora o međusobnim odnosima dioničara Ine. No mađarski premijer Viktor Orbán poručio je da njegova vlada neće prihvatiti nikakve promjene postojećeg sporazuma između MOL-a i Ine. Sanader je u studenom 2012. proglašen krivim za ratno profiterstvo u slučaju Hypo banke i uzimanje mita u slučaju Ina-MOL te je nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu od deset godina zatvora. Sud je utvrdio da je Sanader primio pet milijuna eura od čelnika MOL-a, iako je USKOK u optužnici tvrdio da je taj iznos dvostruko veći. U međuvremenu se pak promijenila vlast pa Vlada koju vodi Zoran Milanović 2013., nezadovoljna upravljanjem u Ini, imenuje pregovarački tim na čelu s tadašnjim ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. Vlada je tada utvrdila i okvir za pregovore, u kojem upozorava da je Inina proizvodnja nafte i plina u Hrvatskoj od 2009. do 2012. pala za 14,2 posto, dok je prodaja derivata na hrvatskom tržištu pala za 24 posto, a na okolnim tržištima za 22 posto.

Pravnička analiza Mađarski nadzornici: Suđenje Sanaderu i Hernádiju pristrano

Mađarska vlada, pak, zatražila je od MOL-a reviziju portfelja kompanije i najavila mogućnost prodaje Ininih dionica. Nakon toga su se kao mogući kupci Ine spominjale ruske kompanije s kojima je o tome navodno MOL pregovarao. MOL je 2013. zatražio od Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) da započne arbitražu protiv hrvatske Vlade zbog kršenja određenih obveza i postupaka u vezi s njegovim investicijama u Hrvatskoj. Vrdoljak 2014. javno priznaje da je hrvatska strana razgovarala s predstavnicima Rosnjefta i Gazpromnjefta, a jedna od tema bila je i moguća prodaja udjela Ine.

On je tada predstavio i analizu Vladinih konzultanata, tvrtke AT&Karney te Oil & Gas Consultinga, koja je pokazala da je MOL nakon preuzimanja Ine hrvatsku stranu nepridržavanjem dogovora oštetio za 6,2 milijarde dolara. Hrvatska je 2014. protiv MOL-a podnijela arbitražnu tužbu Komisiji UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi kojom traži da se proglase ništetnima izmjene ugovora iz 2009. o upravljačkim pravima u Ini i glavni ugovor o plinskom poslovanju. Te je godine Vrdoljak poručio i da RH želi podići kredit za otkup Ininih dionica od MOL-a. Vrhovni sud je pak potvrdio presudu Sanaderu, ali mu je smanjio kaznu na 8,5 godina. Ustavni sud će poslije poništiti tu presudu. Na ponovljenom suđenju za Ina-MOL Sanader je dobio šest godina, a Hernádi dvije godine zatvora.

Rafinerija u logistički centar

U 2014. već se pojavljuju prve službene informacije o namjeri MOL-a da rafineriju u Sisku pretvori u logistički centar. Nakon promjene vlasti 2016., zbog Ine i MOL-a nastaje nova kriza kad je u javnosti otkriven ugovor između tvrtke Peritus Savjetovanje MOL-ova savjetnika Josipa Petrovića i tvrtke Drimia u vlasništvu Ane Šarić, supruge tadašnjeg potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka. Karamarko nakon toga odstupa zbog sukoba interesa, iako ga on nikad nije priznao. Sporno je bilo njegovo zalaganje za izlazak iz arbitraže s MOL-om jer je tvrdio da će RH izgubiti taj spor. Zbog toga pada Vlada Tihomira Oreškovića i Hrvatska ponovno ide na izbore.

Popularna aplikacija Tko je tim koji stoji iza aplikacije koju koristi više od 120.000 korisnika i ima jednu od najpamtljivijih reklama?

Novoizabrani premjer Andrej Plenković odmah je na prvoj sjednici svoje Vlade poručio da neće dopustiti da Ina postane podružnica MOL-a. Na Badnjak 2016. Plenković saziva izvanrednu press-konferenciju i poručuje da je Vlada odlučila u svoje vlasništvo vratiti Inu otkupom cjelokupnog udjela koji u njoj ima MOL. A ta odluka je donesena nakon što je Arbitražni sud komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi odlučio da dokazi koje je Hrvatska podnijela nisu dovoljni da bi se dokazalo da su ugovori sklopljeni 2009. produkt koruptivnih aktivnosti. Prva ideja u Vladi je bila da se za kupnju dionica Ine provede inicijalna javna ponuda 25 posto minus jedne dionice HEP-a, no od toga se, barem zasad, odustalo. U siječnju 2017. Vlada donosi odluku o osnivanju Savjeta za pregovore s MOL-om u vezi mogućeg otkupa dionica Ine koje drži mađarska kompanija.

U ljeto te godine Europska komisija pokreće protiv RH postupak pred Sudom EU-a jer nije promijenila Zakon o privatizaciji Ine, koji državi daje pravo veta u ključnimstvarima. Vlada pak to ljeto kreće u potragu za savjetnikom za Inu. No s prvotno izabranim savjetnikom nije uspjela postići dogovor pa je naposljetku angažirana francuska tvrtka Lazard koja je Vladu savjetovala i u vezi refinanciranja cestarskih dugova. Zadatak investicijskog savjetnika je procjena vrijednosti Ine, evaluacija te razmatranje potencijalnih strateških partnera. Te je godine Ina predstavila analizu savjetnika koje je angažirala u vezi rafinerije Sisak, a koja je pokazala da je konverzija te rafinerije u logistički centar ekonomski najisplativije rješenje.

Ina vrijedi 30 milijardi kuna

Švicarski Savezni vrhovni sud odbio je pak poništiti odluku Arbitražnog suda, koji nije prihvatio hrvatski zahtjev da se ponište ugovori o upravljanju Inom nakon čega je Vlada krenula u akciju reotkupa dionica od MOL-a. Dok je Vlada odabrala savjetnike pa ih promijenila te dok su novi obavili posao za koji su angažirani, prošlo je nekoliko godina pa je tako tek sredinom ove godine Lazard Vladi prezentirao preliminarno izvješće i procijenjenu vrijednost Ine. A kolika je ona, ostalo je tajna, kako se ne bi narušila pregovaračka pozicija hrvatske strane, a i Ina kotira na Zagrebačkoj burzi. Prema tržišnoj kapitalizaciji, Ina vrijedi oko 30 milijardi kuna, a polovica koju drži Mol oko 15 milijardi kuna ili dvije milijarde eura. MOL trenutačno drži 49,1 posto dionica, Republika Hrvatska ima 44,8 posto, a privatni i institucionalni dioničari 6,1 posto.

Ukupno je 10 milijuna dionica. Kako se navodi na stranicama Ine, ukupan broj zaposlenih u Ina Grupi krajem 2018. bio je 10.842. Maloprodajna mreža kompanije broji više od 500 benzinskih postaja u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Zbog rata u Siriji Ina je napustila svoja tamošnja postrojenja i pitanje je hoće li ih uspjeti vratiti. No kompanija u istraživanju i proizvodnji nafte i plina danas, osim u Hrvatskoj, posluje i u Angoli te Egiptu. INA ima dvije rafinerije nafte: RN Rijeka i RN Sisak. Kompanija je među ostalim napokon završila veliki remont Rafinerije nafte Rijeka vrijedan 800 milijuna kuna, a donesena je konačno i odluka o ulaganju u projekt obrade teških ostataka u toj rafineriji, što predstavlja najveću investiciju kompanije u novijoj povijesti, vrijednu približno 4 milijarde kuna.

Milan Ivkošić Sudi se samo Ivi Sanaderu premda on nije jedini

Tri su na kraju izgledne opcije u vezi Ine: pronalazak novog strateškog partnera koji bi od MOL-a otkupio njegov udio u kompaniji, druga je da Vlada otkupi te dionice ili da sve ostane isto kao i dosad. Kako je to kazao Davor Štern, prema kojem Ina ne vrijedi više od milijardu eura, najbolja je opcija novi strateški partner. No tu su u igri ruske kompanije koje zbog geopolitičkih razloga ne bi dobile američki blagoslov. Najizgledniji i najrealniji je scenarij stoga da MOL ostaje u Ini, ali uz uvjet da ispuni svoje obveze poput modernizacije riječke rafinerije, a s čime se napokon i krenulo. Hrvatska teško da bi si mogla, pogotovo sad u koronakrizi, priuštiti trošak otkupa 50 posto Ine, ma na koliko on bio procijenjen. 

NOVA PODRHTAVANJA
Zabilježen potres magnitude 3,8 kod Gline, osjetio se i u Zagrebu
pogledajte na vecernji.hr
  • 23:45 24. srpnja 2020.

    505 milijuna dolara je cijena za koju je kriminalac Račan sa svojom mafijom prodao 25 % +1 dionica INA-e , 15 puta manje od realne vrijednosti kada je INA bila najveća energetska tvrtka u okruženju, sa nalazištima u Siriji bila ...

  • 21:34 24. srpnja 2020.

    Vladi daje pravo prodaje i više od 5 posto plus jedne dionice. --------------------------------------------- krivi navod. sdp (račanov vlada) je prodao 25% dinoca u 1 zlanu koju su mađari koristili za ulaganje veta na svaku odluku INE koja im nije odgovarala.

  • 22:56 24. srpnja 2020.

    To je potpuna i točna istina o INA-j. Hvala bogu da ju je netko napisao i ponudio čitateljima,

Komentirajte