Hercegovac koji je umro od uboda ose, vozio je kamione pa kupio Feal i postao kralj aluminija

Odmah na početku epidemije koronavirusa nazvao me Jozo Bogdan i pitao kako mi možemo pomoći zdravstvenim ustanovama na ovom području. Rekao sam što bi sada bilo najpotrebnije. Nije se dugo čekalo. Jozo je nazvao nekoliko brojeva i više kamiona pošiljki materijalnih potrepština i medicinske opreme upućeno je za šest domova zdravlja. Rekao je to dr. Frano Musa o Jozi Bogdanu, širokobriješkom gospodarstveniku koji je iz pepela podigao tvrtku FEAL, a u srijedu preminuo od posljedica anafilaktičkog šoka koji je doživio zbog uboda ose te je u petak pokopan na rodnim Dužicama.

Musa je najbolje opisao širokobriješkog dobrotvora i humanitarca, uvijek s malim ljudima, jednog od najuglednijih gospodarstvenika, ali i čovjeka kojega je život klesao od njemačke bauštele, prijevoza kamionima, trgovine i obrade aluminija do gradnje velebnih građevina širom Europe. A svejedno bio je skroman i jednostavan. U njegovu društvu nikada nije bilo dosadno. Pun poduzetnosti, živio je život sto posto mjereći ljude samo po tome što su napravili za života. A on se nije zaustavljao i uvijek je smatrao da nije dovoljno napravio.

Volio i operu i gangu

– Ponavljao je da želi dovesti svjetske stručnjake da dođu u Hercegovinu i pomognu našim ljudima ovdje – kaže dr. Musa. Jozo Bogdan bio je i prvi na popisu koji je pomogao unesrećenima u poplavama 2014. godine. Tada je predvodio “hercegovačku brigadu” koja je pomagala unesrećenim selima i gradovima, najpotrebitijima od Doboja, Maglaja i Žepča do Orašja i Bosanske Posavine. Na adresu širokobriješkog aluminijskog diva FEAL-a i na obiteljsku adresu u Dužicama posljednjih dana nakon objave da je preminuo pristigle su tisuće brzojava sućuti i poruka malih i velikih ljudi, znanih i neznanih. Sve njih vezuje jedna nit – Jozo. Bio im je prijatelj, podupiratelj ili je jednostavno ostavio neizbrisiv trag u njihovim životima. Mario Perić, izvršni dopredsjednik za privatne i korporativne klijente njemačke banke Comerzbank Jozu je opisao kao jednoga od najzanimljivijih ljudi koje je upoznao. – Prijatelj koji je bio sposoban pokazati jednostavnost, a istodobno složenost i kozmopolitski stav. Imao je golemu širinu. Sjedili smo zajedno na operama, a znao je sve i o gangi. O gospodarstvu je mogao komunicirati na internacionalnoj razini. Zato sam uživao u njegovoj blizini. Jako mi nedostaje i u velikom sam šoku. Mislim da su Hrvatska i Hercegovina izgubile jednoga od najvećih sinova – svjedoči Perić.

Na baušteli s 14 godina

Život Joze Bogdana bio je umnogome sličan životima druge djece u zapadnoj Hercegovini 50-ih godina. Rođen je 1954. na Dužicama pokraj Širokog Brijega, a stariji obiteljski korijeni potječu iz malenoga zaseoka Smokinja, 15-ak kilometara od Širokog Brijega. “Tko nije brao duhan ne zna što je težak život”, govorio je Jozo. Siromašna i zapuštena, kažnjena zbog “grijeha prošlosti”, Hercegovina je morala svoju djecu slati u inozemstvo. Na bauštelu. Jozo je otišao s četrnaest i pol godina jer nije imao drugog izbora. I pokazalo se to kao pun pogodak. Ako ga je bilo što oblikovalo u životu, to je taj njemački pristup svemu. Bilo je to 1969. godine. Njemačku je opisivao kao najdražu zemlju nakon Hrvatske. Tamo se sve donedavno vodio kao njemački radnik. S plaćenim mirovinskim i zdravstvenim osiguranjem. U Njemačkoj je živio kod danas također pokojnog ujaka Veselka Mikulića i radio u istoj građevinskoj tvrtki. Na baušteli. Nekoliko godina kasnije, bauštelu je zamijenio tiskarom, gdje je također radio nekoliko godina. Na poziv vlasti bivše Jugoslavije, morao se vratiti i služiti vojsku. A odmah nakon što je završio s tom obvezom krenuo je u privatni biznis. Gotovo i nema djelatnosti kojom se nije bavio. Stjecao je sve više poznanstava, a bankovni račun stalno mu je rastao. Kupio je prvi kamion i to je bio prvi značajniji posao.

Njime je prevozio u Crnoj Gori brojne terete nedugo poslije razornog potresa, nakon što su vlasti pokrenule masovnu obnovu te tadašnje jugoslavenske republike. Nakon toga kupio je cisternu te nastavlja razvijati biznis. Osniva i tvrtku za proizvodnju opruga u rodnim Dužicama nakon što je strojeve dovezao iz Njemačke. Kompaniju Metalrad osniva nekoliko godina prije rata baveći se metalskim poslovima. U početku je to bila tvrtka za obradu metala, a s vremenom prerasla je i u vodećeg uvoznika aluminijskih profila. Šest godina živio je i u Španjolskoj, također se baveći uvozom aluminija u bivšoj državi. Najvažniji trenutak njegove poslovne karijere bila je 2000. godina kada je privatizirao posrnuli FEAL, kompaniju koja je u bivšem sustavu bila dio mostarskog Sokola. U vrijeme rata tu je tvornicu, koja je bila i logističko skladište HVO-a, pogodilo nekoliko projektila ispaljenih sa srpskih položaja. Kada ju je privatizirao bila je zarasla u drač, strojevi su bili praktično neuporabljivi.

Nedugo nakon toga zaredali su uspjesi te kompanije. Sve pod vodstvom Joze Bogdana koji je istodobno imao odlike hladnokrvnog njemačkog menadžera i vrijednog hercegovačkog radnika. I u njoj je zaposlio doslovno trećinu svoga sela Dužica. Proširivao je i modernizirao FEAL u godinama najveće svjetske ekonomske krize nakon 2008. godine. Kriza je iskorištena kao prilika. Malo je modernijih zgrada s aluminijskim konstrukcijama da nemaju poveznicu sa Širokim Brijegom. Ta kompanija, koja ima tvrtke kćeri u devet zemalja među kojima je i Hrvatska, izrasla je u vodećeg prerađivača aluminija i aluminijskih građevinskih sustava u ovom dijelu Europe. Čak i unatoč tome što se, što je svojevrstan apsurd, nadaju se svi, privremeno nedavno ugasila kompanija Aluminij iz Mostara, koja je bila okosnica cijele te industrije. A Bogdanovi inženjeri sagradili su desetke iznimno zahtjevnih i modernih građevina. Za brze francuske vlakove, jedne od najbržih u svijetu, u FEAL-u se izrađuju prozori, vrata za kamionske prikolice Cargo Schmitz Bull, dijelovi za brodove...

Popis FEAL-ovih partnera je podugačak. Na svake bitnije pregovore tim je predvodio upravo Jozo Bogdan. I nakon svakih ekipa se vraćala s punim uspjehom. A inženjeri i stručna radna snaga koju je najviše cijenio u djela su provodili njegovu viziju i poslovne planove. Sagradio je i vjetroelektranu, u Mostaru otvorio nove pogone FEAL-a. Mnogi ljudi smatrali su ga prijateljem, a on je u životu imao nekoliko vjernih. Nagovorio je dr. Marka Radoša da u Širokom Brijegu otvori polikliniku. Upravo su taj hercegovački stručnjak i dr. Edo Galić proveli posljednje sate bdijući uz krevet Joze Bogdana na zagrebačkom Rebru gdje je prebačen helikopterom iz Mostara. Jedan od Jozinih bliskih prijatelja bio je i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Susjedi iz Smokinja i Dužica u širokobriješkoj općini i Pogane Vlake u grudskoj općini životni su prijatelji. Vezuju ih brojni privatni trenuci. Kada bi se vidjeli, obvezno je bilo okupljanje u Jozinoj obiteljskoj kući na Dužicama gdje ih je dočekivala supruga Nada, inače Mostarka, koju je neizmjerno ljubio. A obožavao je tada jesti belavu, mladi sir na maslacu, te kuke, divlju verziju šparoga kakve rastu u toplijim krajevima. Bandiću je zamjerao samo zbog “komunističke prošlosti”, često zbijajući šale na taj račun. Upirao bi mu tada prstom prema kapelici sv. Ante Padovanskog koju je dao sagraditi u selu na zavjet iz vlastite obitelji.

Ostvario njemački san

– Ni danas ne mogu prihvatiti tu gorku istinu. On mi je bio više od prijatelja. Vjerovao sam i nadao se da će Jozo tu bitku dobiti, ali, nažalost, nije. Digao je FEAL grupaciju iz pepela i zahvaljujući njemu izrasla je u vodećeg prerađivača aluminija i aluminijskih građevinskih sustava u ovom dijelu Europe. Bio je uvijek ispred vremena i ispred svih nas, a to potvrđuju i građevine za čiju je konstrukciju zaslužan njegov FEAL. Bog uzima najbolje.

Tim je riječima Bandić ispratio Jozu Bogdana. A mediji su ih pratili u brojnim prigodama. Od onih smiješnih do ozbiljnih kada je založio vlastitu imovinu da bi Bandić bio pušten iz zatvora. Uživao je u dugim šetnjama s prijateljima kroz rodno selo. Ali i u odlascima i boravku u Njemačkoj u kojoj je godinama radio. Golem je popis onih kojima je Bogdan pomogao, od školovanja i stipendiranja djece, obnove kuća, pomoći za liječenje... Taj je popis ostao samo njemu znan. Njegov život primjer je drugima da je i u Hercegovini moguće ostvariti njemački san. A istodobno ostati malen i jednostavan. Nakon što je otišao u “mirovinu”, posao je polako počeo prepuštati mlađima iz obitelji, kao da je predviđao svoj prerani odlazak u vječnost.