Postoje ljudi kojima se država i društvo, zajednica u kojoj žive, rade i djeluju, nikada ne mogu dovoljno odužiti. Može ih se proglasiti i počasnim građanima, darivati plaketama i nagradama, čak i novcem i visokim položajima, ali će njihov doprinos društvu i zajednici biti uvijek stostruko veći nego što im se društvo može revanširati. Dakako, takvi su ljudi rijetki i u jednom se stoljeću mogu prebrojiti na prste jedne ruke, no među njima je svakako muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj Ševko ef. Omerbašić, koji je prije dva dana otišao u zasluženu mirovinu nakon što je 22 godine ne samo vodio i upravljao Islamskom zajednicom u Hrvatskoj, nego istodobno u ta dva desetljeća izgradio takve odnose, koji su odgojili i educirali hrvatsko društvo prema islamu (baš kao i islam prema njemu) da je postao gotovo savršen model za suživot islama u demokratskom društvu bilo koje države svijeta.
Dobri i veliki muftija Ševko čovjek je, prije svega, duboke osobne vjere. Sjećam se da sam ga jednom, kao mlad novinar, pitao što je s muslimanom koji se ne drži vjerskih propisa i, primjerice, ne klanja se pet puta dnevno. Mudri muftija šutio je nekoliko minuta i kratko odgovorio: “Onda je njegova vjera na rubu ponora”. E, pa vjera muftije Ševka nikada nije bila na rubu ponora. Čak i za teških dana besmislenog hrvatsko-bošnjačkog rata muftija nikad nije bio na rubu ponora. Ni kada je bijelim svijetom harala pošast islamofobije i radikaliziranog političkog islama, muftija Ševko sve je uvjeravao da to nije islam i da to nisu muslimani, jer je islam jedna miroljubiva i susretljiva religija, nipošto nasilna i rigidna, kakvom je žele prikazati.
Budući da se nije dao uvući u dnevnopolitičke zamke, svoju je cijelu Islamsku zajednicu izgradio kao čvrst bedem u eri nametnute islamofobije, udarajući zapravo temelje onome što neki zovu euroislamom, odnosno prihvaćanju islama u Europi onakvim kakav on doista jest, a s druge strane, obvezom muslimana da prihvate norme europskih zemalja kao i svi građani, bez obzira na vjeru i podrijetlo. Nije onda ni čudo da je Alah dž. š. muftiji Ševku poslao više nego adekvatnog nasljednika, dr. Aziza ef. Hasanovića, koji mu je posljednjih godina bio i desna i lijeva ruka.
Hasanović je na baštini koju ostavlja Omerbašić izrastao u pravog islamskog lidera za hrvatsku i europsku budućnost, kakav će i te kako biti potreban u crno-bijelom svijetu, koji nametnutom normizacijom želi dijeliti ljude, a ne spajati ih i povezivati. Odnosno, upravo ono za što se ljudi poput Omerbašića i Hasanovića zalažu cijelim svojim bićem. Stoga im obojici Hrvatska može biti do neba zahvalna, a muftiji Ševku poručiti: “Alahimanet, dobri i veliki muftijo!”, što ne znači puko svakodnevno “doviđenja” i “zbogom”, nego po tumačenju hatiba Safeta ef. Pozdera: “Do našeg sljedećeg susreta ostavljam te Alahu Uzvišenom da te On čuva i da se On brine o tvojoj sigurnosti!” Baš kao što se muftija Ševko brinuo i za sve svoje vjernike i građane ovoga društva gradeći kuću povjerenja i zajedništva. A novom muftiji Hasanoviću nazdraviti s “Es-selamu ‘alejkum” – Neka je na tebe Alahov mir i spas! – kako bi mogao suvereno nastaviti graditi ono što je njegov prethodnik u svome muftijstvu započeo.
Treba znati a ne vjerovati jer vjera nam je donijela svo zlo koje danas trpimo.