Ja sam nitko i ništa. Ja sam hodajući paradoks. Krsno ime mi
je apsurd. Sebe doživljavam kao kulisu, a svoj život kao
kazališnu predstavu.
Nema smisla da sad pokušavam, u suženom vrijeme-prostoru
ovog teksta, obuhvatiti svu težinu inkongruencije koja sačinjava moju
svakodnevicu. No dopustite mi da pokušam opisati barem
ponešto od disonance u kojoj živim.
Iza sebe imam tri propale veze, desetak bivših prijateljica,
otprilike deset godina studiranja i desetak godina sviranja klavira.
Sve što imam iza sebe stvarno jest iza mene i nema nikakvog
dodira s mojom sadašnjošću. Imam samo svjedodžbu
iz srednje škole i psa. Svjedodžba ne vrijedi
ništa jer je gimnazijska.
Da bi mi pomogli da ne kopnim, roditelji su mi pronašli
posao u firmi u kojoj radi moj stari. Obavijestili su me da će firma
biti podvrgnuta određenim promjenama u smislu modernizacije, da se
uvode nekakvi novi kompjutorski programi, te da im je stoga potrebna
pomoć mlađe osobe koja bi imala hrabrosti okušati se u tome.
Došavši u firmu, shvatila sam da se
skladištar, kojemu je navodno bila potrebna pomoć, sasvim
dobro snalazi s kompjutorom, čak bolje nego itko koga sam ikada
upoznala. No dobro, što je tu je, rekla sam sebi.
Pod “titulom” komercijalistice (kako je radni
kolega podrugljivo primijetio) zapali su me dosadni poslovi tajnice:
kopiranje i slušanje naredbi.
Znajući da je u današnje vrijeme teško naći
posao, nisam zamjerila ni laži o razlozima mog dolaska u firmu ni laži
o poslovima koje bih trebala obavljati. Prihvatila sam čak i činjenicu
da je moj šef imao trostruko veću plaću od mene, iako ga
nikada nije bilo u uredu. I tako sam, umjesto da kopnim doma, kopnjela
svakim radnim danom i subotom na neudobnoj drvenoj stolici pred
lošim kompjutorom u firmi. Bolji je od mog kompjutora doma,
bar imam internet, mislila sam. Ali bilo je nešto
što nikako nisam mogla prihvatiti: nekulturu ljudi oko sebe.
Šef mi se obraćao s “daj ti…
ova… napiši tamo” i pritom je svakog
optuživao da je nekulturan, čak i mene, koja sam sasvim kulturno
trpjela njegove nekulturne ispade. Radnici i poslovođe su mi pridavali
razne nadimke i dovikivali mi svašta. Jedan od nadimaka bio
je “tenkić”, a odnosio se na moju figuru.
Posao je sam po sebi bio neizmjerno dosadan. Sastojao se uglavnom od
čekanja. U prosjeku bih na dan iskopirala desetak stranica i otipkala
oko tristo znakova bez praznina.
Pošto sam kroz tjedan dana svladala sve ponuđene zadatke,
postalo mi je dosadno. Računala sam da će se stvari promijeniti, da će
me sad bolje uputiti u posao, ali bilo je glupo vjerovati tako
nešto jer šef je ipak htio ostati šef,
mada nije zaslužio to mjesto jer ni on nije završio
fakultet, što je često naglašavao,
štoviše, čak se i ponosio time. Našla
sam se u klopci. Prilike za napredak nije bilo, a situacija je bila
nepovoljna.
Kad sam shvatila da mi se ne da trunuti u uredu tuđe firme eda bi netko
mogao voziti space shuttle i dolaziti na posao kad mu se prohtije,
odlučila sam roditeljima reći da odustajem od tog posla.
“Kako da ne!” uvrijeđeno je rekla gospođa mama
ustavši se s dna mog kreveta i krenuvši dužim
korakom prema kuhinji s glavom uzdignutom u zrak.
Tata se odlučio za drugačiju taktiku: praviti se mrtav i
pokušati me povrijediti ne bih li se povukla u sebe i ostala
u firmi. Nije, naravno, rekao ništa uvredljivo, ali je
govorio podmuklim tonom, ironično-gadljivo-podrugivačko-provokativnim.
“A jesi li ti, Željka, našla novi posao kad
ćeš ovaj ostaviti? Neću ti ja kupovati cigarete”,
izrazio je brigu za mene.
E sad, da ću biti talac cigaretama, tu su me malo podcijenili. A isto
su tako, čini se, previdjeli da je prošlo deset godina
otkako su me prebacili u Zagreb i da se kroz tih deset godina
ponešto promijenilo.
Tlačili su me nekoliko dana a da me nijednom nisu upitali kako mi je na
poslu i zbog čega više ne želim tamo raditi. Zaključili su
da sam lijena. Ja! Osoba koja skoro čitavi englesko-engleski rječnik
zna napamet, osoba koja je uspjela spasiti psa koji je bio na samrti
zbog izgladnjelosti!
Rekla sam im da ću ostati dok mi ne istekne tromjesečni ugovor. No ni
to nisu baš ozbiljno shvatili jer su se mjesec-dva nakon
toga, kad su istekla ta tri mjeseca, opet iznenadili kad sam im rekla
da odlazim.
Uslijedile su svađe, deranje i teške riječi. Gospođa mama je
u subotu ujutro nakon mog zadnjeg dana na poslu ozbiljno i smireno
prišla mom krevetu i ozbiljno-naredbenim tonom izjavila:
“Željka, ti danas ne moraš ići raditi, ali u
ponedjeljak moraš.”
Obavijestila sam je da se ne namjeravam više crvati na
stolici u uredu među primitivcima iskvarenim novcem. Sljedeća dva dana
smo se uglavnom svađali, nikako roditeljima nisam mogla objasniti da mi
je loše na tom radnom mjestu. Padale su uvrede i psovke. Kao
i obično, nisam uspjela doprijeti do njih; iako sam bila poprilično
jasna u vezi s poslom, sljedećeg ponedjeljka ujutro tata me nazvao i
rekao mi da me ugovor čeka na stolu.
Čemu taj otpor, pitam se već godinama. Zašto me ne mogu
saslušati? Zašto mojim životom
pokušavaju upravljati ljudi koji me ne razumiju? I ne
poštuju. Zato što sam žensko? Zato što
volim knjige? Ili zato što sam ja ja?
Bila sam, naravno, iznervirana od pokušavanja da doprem do
njih, te sam, nesumnjivo, djelovala poput luđakinje. Ali to nije čudno,
kad sam se tri dana derala. Na kraju su me, po običaju, nazvali
luđakinjom i zaprijetili mi umobolnicom. No to je klopka na koju sam
navikla. Pouzdano znam da nisam jedina koju provociraju danima pa joj
onda predbacuju da je luda. A isto tako pouzdano znam da neću biti
jedna od onih koje trunu pored podmuklice s debelim novčanikom. Pa
makar me to koštalo života, ova kulisa će tu klopku svakako
pokušati izbjeći.
PRIČA Nagradni natječaj
19. priča: Željka Gracin: Autobiografska kratka priča
