Ponavlja se slika. Maglovita, ali jasna. Uvijek pred jutro. U snu. Predio s ovcom. U drvarnici kolju ovcu. Krv pršti po drvima. Ovca leži ispružena na piljevini. Baca se u posmrtnom grču. Mali oblačići dima cigarete odlaze u zrak. Kao da je u njima zarobljena duša. Starac priprema ražanj. Miješa se miris nostalgije, piljevine, krvi i jeseni dok polako vozim kišnom cestom kroz nepoznati krajolik.
Noć. Nesanica. Chat. Neonska brbljaonica. Bijeg od samoće. Grad proždire duše osamljenika. Nijemi i sami sjede u malim sobama dok im plavičasti neonski ekran osvjetljava lice. Chat. Pravac. Crta omeđena s dva lika. Udaljena, samotna. Upoznavanje. Riječi ispadaju s kolosijeka. Tri mjeseca bdijenja. Neodlučnost. Razočarenje. I opet sve ispočetka. Ona je noćas na chatu. Čeka nekoga da se ponovno uplete u mrežu istih likova. Beskonačni vir. Mulj.
Ubio sam svoj profil na Portalu. Osmo samoubojstvo u pet mjeseci. Ubrzo sam ponovno uskrsnuo. U novoj dimenziji u potrazi za gospodinom Goodbarom, Godoom. U potrazi za izgubljenim vremenom u tranzicijskim godinama kada muškarac poželi ponovno biti mladić. Na chatu smo. Mačak u tranziciji i Tupelo honey. Suprug je recimo na malom nogometu, djeca spavaju. Svratila je na internet porazgovarati s prijateljicom. Pije kavu bez šećera, predaje njemački jezik, ljetuje na Velikom Ižu. Nije oduševljena ekranizacijom romana Parfem. Pamti cijelu set listu s koncerta Van Morrisona u Londonu. Tupelo honey. Tupelo honey i Mačak u tranziciji izmjenjuju misli o muzici, filmovima. Jedan sat dopisivanja. Prekid. Nestala je s chata. Diskonektirala je našu vezu i vjerojatno otišla otvoriti mužu vrata.
Moram je upoznati, govorilo je nešto u meni. Tupelo honey mi je jedan od Van Morrisonovih favorita.
Dva dana poslije. Klopka. Upada na chat. Tupelo honey i Mačak u tranziciji. Povjerih se kako mi smeta telefon, poruke na mobitelu, kako sam totalno u banani, nisam u stanju pratiti ni nogometne utakmice, polagano gubim korake. Još uvijek nije bila za naš brief encounter u jednom od velikih trgovačkih centara. Tupelo honey i Mačak u tranziciji. Tupelo honey se uvukla u mene ponovno budeći dječačke nemire što u muškarcu pobuđuju čežnju za lutanjem, putovanjima koja se pojavljuju s muškaračkim ludilom srednjih godina. U tranziciji mužjaka. Tupelo honey i Mačak u tranziciji jezde valovima elektronskog Pegasusa. Dani proletješe. Odnijeli su zimu, proljeće. Posao, posao, samo posao... Sastanci, rekreacija, djeca, ručkovi, večere, rođendani, pogrebi, vinograd, vrt. Vrijeme me stisnulo. Svakog jutra budio sam se u očekivanju susreta. Poslije četiri mjeseca elektroničke veze dogovorili smo slučajni susret za jedan četvrtak u pet u Megastoru. Nismo razmijenili brojeve mobitela... samo imena. Mirjana i Jadranko. Tupelo honey i Mačak u tranziciji. Kod police s...
Tupelo honey je stajala sama kod police s... Brown eyed girl. Visoka, smeđokosa, u zelenom baloneru s balerinkama na nogama. Prevelik baloner skrivao je njeno tijelo. Gusta, poduža kosa prekrivala je lice. Rukovali smo se. Više kao poslovni partneri nego kao znanci. Kiseli osmijesi i tišina možda su prikrivali nelagodu s razočaranjem.
“Tupelo honey”, rekoh zbunjeno. Slegnula je ramenima.
“Izgubljena u prijevodu”, prošaptala je. Kao da smo se uplašili knjiga koje imaju uši. Oboje nespretni, možda i nespremni za avanturu. Uhićeni u klopku iz koje nismo mogli izletjeti. “U strahu nema izlaza”, pomislih.
“Pođimo na kavu u Bogovićevu”, presjekao sam tišinu.
“Ne bih u gužvu”, progovorila je odlučno.
“Zašto?”
“Nije pametno”, dodala je. “Mogu naići na prijateljicu.”
“Uvijek možeš naići na prijateljicu”, pokušao sam je razuvjeriti. “Murphyjev zakon! Uostalom tko ti može zabraniti kavu sa starim prijateljem!?”, stao sam je navoditi na laž. “Jedna dobra avantura bolja je od tri promašena braka”, pomislih.
Vozim polako kroz gustu kišu. Jedva nazirem ploču za izlaz s ceste u pravcu Plitvičkih jezera. Brisači stružu staklom. Silazim s autoceste. Vozim kišnim i maglovitim krajolikom. Zastajem iza restorana. U drvarnici kolju ovcu. Krv pršti po drvima. Ovca leži ispružena na piljevini. Baca se u posmrtnom grču. Mali oblačići dima cigarete odlaze u zrak. Kao da je u njima zarobljena duša. Starac priprema ražanj. Miješa se miris nostalgije, piljevine, krvi i jeseni dok polako ispijam kavu u restoranu.
Tupelo honey treba doći autobusom. Službeni put počinje odlaskom u nedjeljno poslijepodne. Rezervirali smo dvije jednokrevetne sobe. Loše se snalazimo u lažima. Nadam se da je njena kombinacija laži prošla. Čekam. Autobus kasni. Prisjećam se i jednostavnijih susreta. Odlazaka u prirodu, šume. Na Sljeme. Bez filozofiranja. Razmjena energije, livadska tantra u stojećem položaju.
Ulazim u hotelsku sobu. Mračna je i zagušljiva. Otvaram balkonska vrata. Vani je mračno kao i u sobi. Udara me vlažni val. Razmišljam o ovci. O jaganjcu Božjem. Krv mi je pred očima. Krv umjesto hotelskog užitka.
“Stigoh”, šaljem Mirjani sms. Nema odgovora. Čekam. Sam u sobi bez svjetla. Skriven u tami. Plavi se samo ekran mobitela koji premještam nervozno iz ruke u ruku. Htio bih pobjeći s ovog mjesta. Iz hotela u magli. Svuda dim, krv i hladnoća. Možda pobjegnem na more, možda nikamo. “Ovo mjesto je Nikamo!” Ne smijem prerano stići kući. Moram biti vjerodostojan. Kad stignem, dočekat će me prazan dom. Djeca će biti vani, žena na fitnessu. Opet ću završiti na chatu. U potrazi za izgubljenim vremenom. U boju sa samoćom. Dosadom.
Ležim odjeven i čekam Mirjaninu poruku. Osjećam se kao napušteni otok. Već je odavno trebala doći. Pomišljam kako je odustala. Ipak se nadam njenu dolasku.
Prošlo je osam sati. Čujem kako se otvaraju vrata susjedne sobe. Par ulazi u sobu. Čujem glasove i škripu kreveta, tupi udarac glavom o zid moje sobe i smijeh. Osluškujem glasove koji su trebali dopirati iz ove sobe. Ustajem. Perem zube. Znam da neće doći. Ne mogu zaspati. Muči me nesanica. Žeđ. Vadim pivo iz malog frižidera u sobi. Razmišljam o Tupelo honey, o susretu, porukama. Nije imala hrabrosti prevariti supruga. Trebala je samo nekoga za razgovor. Nisam razmišljao što bi bilo kad bismo izašli iz hotela i razišli se. Kamo bi nas odveli putovi?! Počeo sam taj dan brojiti kao dan izgubljen u vremenu, kao dan nepotrebnih troškova za benzin, autocestu i hotel. Bespovratno izgubljen dan. Jedan na niski izgubljenih dana. Mirjana nije došla. Promijenila je broj mobitela. Stavio sam kufer u prtljažnik automobila.
Prolazim kroz predio s ovcom. Kiši. Studen mi obuzima tijelo. Drhtim. Neuroza. Osjećaj nelagode. U drvarnici kolju ovcu. Krv pršti po drvima. Ovca leži ispružena na piljevini. Baca se u posmrtnom grču. Mali oblačići dima cigarete odlaze u zrak. Kao da je u njima zarobljena duša. Starac priprema ražanj. Miješa se miris nostalgije, piljevine, krvi i jeseni dok polako vozim cestom kroz nepoznati krajolik.
