Dečki su dokazali da se bore sa srcem za svoju domovinu, što god bilo hvala im za sve i sretan povratak u domovinu uzdignute glave.

Gdje je hrvatska košarka, gdje je hrvatski rukomet? Jedno je sigurno. Na svakom popisu odnosno svakih 10 godina pola nas miliona manje. Pa samim time imamo sve manje kvalitetnog što igračkog što trenerskog kadra. Ironija je da zaslužni za to sjede u VIP ložama

Da, točno je da se bore sa srcem, dušom i tijelom protiv svih protivnika, osim Egipta. Sada se pokazujje da je to ključna utakmica, tako smo bili blizu a sada tako daleko. Htjeli mi to priznati ili ne, utakmica s Egipto koja se trebala dobiti s više golova razlike bila je horor naspram ovoga što nam dečki sada pokazuju u svakoj slijedećoj utakmici. Ali utakmica s Egiptom bila je bez glave i repa, nonšalantna, neaktivna, bezidejna a nakon vodstva Egipta i porazom pomirujuća. Da smo u tu utakmicu od starta ušli kao što to sada činimo u svim utakmicama, dobili bi Egipat i sve ostale i tako mirno ušli među 8 najboljih, a kasnije je sve moguće pa i dolazak do medalje. Na taj način smo bili blizu toga sna, a sada smo u nemogućoj misiji br. 4. A zašto nije bilo pristupa, odgovornosti i volje za pobjedom nad slabijim Egiptom, e to, treba pitati trenera. Ja nemam ništa protiv trenera, ali gdje je ta energija, žar i volja za pobjedom bila u igri protiv Egipta koja je bila ključna utakmica. Sada se pokazuje da jedan nesmotreni poraz znači ispadanje. Bez toga poraza, put je ka medalji. Zašto se to dogodilo? Onda su mi najgori oni koji kažu: "Pa nemojte sada kriviti trenera, nije on kriv, nemojte sada kriviti igrače, nisu oni krivi, eto dogodilo se. Biti će nam to škola da moramo odmah pobjeđivati od prve utakmice." Ja vas onda pitam tko je kriv za poraz od slabijeg protivnika gdje su svi očekivali glatku pobjedu. Gdje ta glatka pobjeda? Tko će položiti račune za ispadanje?