Nitko ne može razumjeti - pa čak niti ja koja sam to prošla - kako smo mi u osamdesetima u Zagrebu uopće mogli pisati, recimo, o modi. Nije bilo interneta, naše dnevne novine modu su pratile samo u rubrikama poput "taj ludi novi vrli svijet", koje bi modu svele na modne ludosti koje rastaču kapitalizam, a mi im srećom odolijevamo. Nije to bilo doslovno tako u osamdesetima, ali još uvijek je to bio skriveni podtekst.
Po časopise smo putovali u inozemstvo, što je tad bilo skupo, posuđivali smo ih kao knjige. Sami smo si radili svoje male arhive važnih tekstova i podataka. U suštini, nevjerojatno puno smo pamtili. Znali smo napamet kolekcije važnih dizajnera, manekenke koje su ih nosile, fotografe koji su to snimali za časopise. Ponekad bismo i pogriješili, ali smo na tim greškama i učili. Potpuno mi je nejasno kako je moguće da su danas novinari na televizijama toliko lijeni - Kovačićev kumordinar Žorž iz romana "U registraturi" nazvao bi ih "ignoranti, mužeki indolentni" - da tako često griješe u izgovoru stranih imena kad ih tako lako mogu proguglati... Svaki dan čujem neku strahotu od izgovora imena poznatih povijesnih ličnosti, pisaca i umjetnika. Kad bi netko od tih današnjih mladih novinara početnika morao raditi kao mi nekad bez interneta, novinstvo i novinarstvo samo bi sebe već dokinulo.
Jedina svjetla točka nama koji smo se tad ponešto bavili tom nevažnom, maltene i kontrarevolucionarnom temom, bila je Diana Vreeland, dugogodišnja glavna urednica američkog Voguea - zvali su je i velikom modnom svećenicom s pitijskim, dvoznačnim modnim proročanstvima. Ona je objavila i knjige o modi i dala brojne intervjue kojih smo se nekako dočepali i to čuvali i pamtili.
Diana je bila ekstravagantna i duhovita, njezine maksime bilo je lako pamtiti jer je smišljala čak i nove riječi i sintagme poput pizzazz (nešto tako zanimljivo, energično i novo da ti mora privući pogled), youthquake (promjene koje donose mladi, snažne poput društvenog potresa), the beautiful people (to su oni s kojima se ona druži, koji razumiju stil i već nas sam pogled na njih razvedri)... Njezine "mudre ludorije" znala sam brojne naizust. Toliko da mi je Đurđa Milanović, glavna urednica časopisa Svijet u drugoj polovici osamdesetih (upravo su se navršile dvije godine od njezine neočekivane i prerane smrti), povjerila neobičan novinarski zadatak da napravim "metaintervju" s Dianom, izmišljeni intervju u kojem sam koristila njezine brojne mudre izreke i razmišljanja o modi.
Čini mi se da ljudi koji se danas bave modom pamte malo toga što je pisala i govorila Diana, a i to krivo interpretiraju. Diana je jednom pametno rekla da ni previše ukusa nije dobro jer kad slijedimo sva pravila dobrog ukusa možemo postati jako dosadni. Isto tako rekla da je svi oni koji imaju stila dijele između sebe ono najvažnije, originalnost.
VEZANI ČLANCI:
Te njezine izjave bile su usmjerene protiv modnog diktata u kojem je ona odrastala, kad se panično usklađivalo cipele s torbicom ili čak i rukavicama, kad je ruž morao biti u nijansi crvene koju nosiš, kad se bijelo spremalo u ormare početkom rujna, baš kao i mornarske prugice, kad se točno znalo do koje granice idu suknje koje godine, jesu li uske i uz tijelo ili "svi moraju" imati plisirane, kad su se nosile cipele isključivo u špic i kratke ogrlice od malih bisera u točno određenim prilikama pa je većina žena izgledala slično...
Dakle, Diana se pobunila - kad i mladi diljem svijeta na šezdesetosmaškim protestima i hipijevskim muzičkim festivalima - protiv dosade, pravila, "bogataških uniformi", mode i odjeće koja isključivo reflektira koliko netko ima novca. Danas stilisti za slavne sve te Dianine pametne ideje interpretiraju jednoznačno - ukusu je odzvonilo! Smatraju da je baš sve dopušteno, pogotovo kad kreaciju potpisuje neko veliko ime.
To je sušta suprotnost onome što je "svećenica Diana" propovijedala. Jer oni koji pamte samo ideju da je dobar ukus dosadan, ne znaju da je Diana inzistirala i na tome da "nije sve u haljini koju nosiš, nego je u životu koji vodiš u toj haljini". Ili: "Jedina prava elegancija uvijek je elegancija duha; ako to imaš, sve ostalo samo slijedi iz toga." Za nju je prava elegancija bila i odbacivanje onoga što u nekom trenutku baš svi nose, u nepristajanju na to da te određuje netko drugi poput it dizajnera trenutka ili tvog stilista. Veliki problem koji danas vlada crvenim tepisima je stravični strah od toga da ispadneš dosadan, neoriginalan, da te ne zamijete. Bez obzira na to što je Coco odavno svim ženama objasnila da je dobra samo ona haljina u kojoj svi zamijete ženu, a ne ono što nosi na sebi.
Strah od dosade je strah od vlastite ispraznosti, od nedostatka upravo te prirođene elegancije duha kojoj su se nekad divili svi oni koji su znali nešto o modi. Da ne bi bili dosadni, ljudi se bacaju na droge ili alkohol kao nesretnik Galliano. Da je bio pri sebi, taj veliki dizajner savršenog osjećaja za stil, sigurno nikad ne bi govorio pohvalno o Hitleru ili napadao ljude u pariškoj kavani da su ružni, da im Hitler ne bi dopustio da takvi sjede pokraj njega. Kao da je on tako izluđen kojekakvim psihofarmacima i podbuo od alkohola prelijep prizor prepun stila koji nadahnjuje, koji nam pomaže da se ujutro otputimo u dan zadovoljni jer smo pronašli nešto što nas oplemenjuje...
Danas je dosada najveća sramota za nove i stare selebe pa se onda odaju pretjerivanju i klauniranju. Recimo, na nedavnom balu Met Gala Josh O'Connor, sjajni engleski glumac kojeg smo gledali kao mladog kralja Charlesa III u trećoj i četvrtoj sezoni serije "Kruna", odlučio se malo klaunirati. Nosio je zanimljiv, moderni frak danas veoma popularne modne kuće Loewe, koju snažno promovira i Anna Wintour, najutjecajnija žena u modi, možda i zato što je kreativni direktor kuće Loewe Jonathan Anderson, Irac koji se školovao u Londonu. Ona je oduvijek najglasnije promovirala svoje sunarodnjake iako već gotovo četiri desetljeća živi u New Yorku.
No, O'Connor je uz svoj frak i bijelu košulju odjenuo i zatupaste Loewe cipele s cvjetnim uzorkom, nalik šarenim crocsicama. To mu nije trebalo. Po meni to je čisto klauniranje, kao i haljina koju je na Gali nosila glumica i manekenka Chloë Sevigny. Za nju se uvijek smatralo da modno ne griješi. No, to je puno lakše kad si mlad, kad ti sve dobro stoji, kad i klauniranje iz nekog razloga dobro prolazi. Dakle, za Chloë je tursko-engleska mlada dizajnerica Dilara Findikoglu napravila haljinu od ostataka nekih starih viktorijanskih oprava, što je bilo u skladu s temom za Met Gala "Vrt vremena" i izložbom "Uspavane ljepotice" u Institutu kostimografije Metropolitan muzeja. Odlična ideja pretvorila se u svoju suprotnost jer je haljina od ostataka ispala čudna, karikaturalna, a Chloë je uz to nosila i frizuru iz jednog drugog vremena. Izgledala je kao lik iz dječje slikovnice s viktorijanskim rimovanim pjesmicama. Doslovnost i pretjerivanje zaista nikada ne može biti elegantno.
Na crvenom tepihu kanskog festivala najviše se klaunirala Greta Gerwig kojoj kao da je udarila u glavu slava koju je stekla kao redateljica hita "Barbie". Kao članica kanskog žirija pojavila se više puta jako čudno odjevena, ali najsmješnija je bila kao mljekarica modne kuće Maison Margiela. Nosila je neku čudnu ljetnu haljinu u uzorku za pidžame ili lagane dječje haljinice, s bretelama i naglašenim grudima i strukom mljekarice, doista kao jedra austrijska folklorna seljančica. Da bi dojam podcrtala, nosila je već prastaru dosjetku iz Margiele, cipele koje kao da su na prstima podijeljene u dva odvojena dijela. Te bijele štikle iz nove kolekcije s platforma potplatom izgledaju i doslovno kao kopita. Osim što je počinila modni grijeh klauniranja, tome je dodala još jedan, danas pandemijski prisutan među slavnima: ne vjeruj sebi, nego poznatom imenu. Ako je Galliano, mora da je dobro! To je inače i tipična logična pogreška, argumentum ad verecundiam, odnosno pribjegavanje nekom autoritetu kad nemaš što sam pametno reći o nekoj temi. U modi je to ubitačna greška.
Greta je nosila i krutu geometrijsku Carvenovu kreaciju koja joj uopće ne paše, koja ju je pretvorila u "Trokrilnog" iz filma o Štefici Cvek Rajka Grlića. Za samo otvorenje festivala ovogodišnja predsjednica žirija odjenula je opet haljinu koja joj nije nimalo laskala. Bordo šljokice Yves Saint Laurent s dubokim dekolteom, dugim rukavima i naglašenim ramenima trebale su djelovati elegantno i decentno, no čak i uz presijavanje to je djelovalo mrtvo i nezanimljivo. Čak se i prekrasna Juliette Binoche, glumica koja neprestano dobiva odlične, veoma različite uloge i Francuzi je obožavaju, preplašila da ne pretjera s dobrim ukusom, da ne bi slučajno ispala dosadna. Odjenula je veoma lijepu drapiranu Diorovu haljinu u crvenoj boji kakvu je Vreeland obožavala. Objašnjavala je da crvena na vidjelo iznosi i otkriva sve i nikad nam ne može postati dosadna jer to bi bilo kao da nam je sama ljubav postala dosadna.
No, i Binoche se preplašila jednostavnosti pa se u toj haljini pojavila začešljane kose koja je izgledala kao mokra, kao da je tog trena izašla iz mora i na brzinu nabacila na sebe večernju haljinu. Što je slatko kad to rade posve mlade djevojke, ali Juliette se ne bi trebala pribojavati da će ispasti nezanimljiva ako ne podražava mlade manekenke s Croisette. I na balu muzeja Metropolitan i u Cannesu bilo je puno tih koji su se bojali vlastite ispraznosti pa pribjegavali površnim "iznenađenjima" da bi ispali originalni. Dovoljno je baciti pogled na brojne manekenke i modne influensere koji su se šetali crvenim tepisima u posljednje vrijeme pa vidjeti koliko je bilo nezamislivih ludosti.
Recimo, modni stilist Law Roach koji je za mladu glumicu Zendayu napravio čudo i pretvorio je u možda i najbolje odjevenu ženu svijeta - svakako je među prvih deset kao i još jedna njegova klijentica, engleska glumica Anya Taylor-Joy - sam se u Cannesu stravično odjenuo. Došao je s predivnom Naomi Campbell u vintage Couture Chanel haljini koju je Naomi nosila 1996. na reviji. I on nas je želio malo prodrmati iz drijemeža dok promatramo kanski crveni tepih i odjenuo je tipičnu Chanel jaknu kakve ta modna kuća radi još od pedesetih godina. No, kako je nabildan, izgledao je u njoj kao neka stara gospođa, dosadna matrona, a ne gender bender zanimljivi stilist. Nezgrapnost te jakne dodatno je podcrtala mala, elegantna ručna torbica koju je nosio.
Kim Kardashian već dugo pretjeruje kad se odijeva za crveni tepih. Ako se ne možeš kretati bez pomoći drugih, ako ti je jedini cilj da te primijete i po ludosti i da te ne zaborave - što je valjda njoj u njezinom poslu važno - često ćeš se klaunirati, što je jedna od najdražih aktivnosti seleba danas. Bila je ipak pomalo i smiješna u onoj uskoj metalnoj haljini nezamislivo uskog korzeta koju je za nju napravio Galliano u Maison Margiela. Praktično su je nosili uz stepenice. Imala je na sebi neke plastične cipele s platforma potplatom bez pete da joj slučajno ne zapne za metalne dijelove i bilo joj je sve to skupa toliko neudobno da se zaista nije mogla dobro provesti, popričati s nekim ili se nasmijati...
Kao da se nitko ne sjeća da je Coco Chanel odavno ustvrdila da je elegancija uvijek u odbacivanju pretjeranog i bila odlučna u tome da su oni koji se "smiju modnim nakaradnostima uvijek u pravu". Posebno poglavlje u nerazumijevanju stila na recentnom crvenom tepihu zauzima neukusno svlačenje i isticanje vlastita tijela. Teško je pobjeći od "znanstvene činjenice" da sami sebe volimo više kad nam je tijelo lijepo - svi smo to iskusili u mladosti. No, kad to preraste u isprazni narcizam, u nametanje svojeg tijela kao najviše vrijednosti, to zaista postaje neukusno i - dosadno. Kao što smo vidjeli na Met Gali. Recimo, Emily Ratajkowski u Versaceovoj vintage haljini mreži. Ona kao da više i ne vjeruje da ima nešto i za reći, samo se mora pokazati. Ili britanska pjevačica Rita Ora koja kao da se zaogrnula u onaj zastor od plastičnih trakica kakav su imale kuće na moru da se brane od muha. Nije bolje izgledala ni pjevačica FKA twigs u kompletiću Stelle McCartney.
Najbolji je primjer toga upravo elegantna Anya Taylor-Joy koja je u Cannesu izgledala sjajno, kao diva iz Zlatnog doba Hollywooda u haljini i ogromnom šeširu Jacquemus ili Diorovoj večernjoj haljini. No, kad je odjenula prozirnu Jacquemus bijelu vjenčanicu iz kolekcije Le Mariage, nije izgledala jednako dobro. Sve je ljepše kad se samo da naslutiti. Današnji selebi morali bi čitati Dianu Vreeland.
VIDEO: Nina Badrić u vjeri pronašla svoj oslonac: 'Kažem sebi - jednostavno bez Boga niti preko ceste'
Ljudi žive isprazne živote, nemaju cilj ni svrhu niti disciplinu da ga ostvare. Rezultat je ispraznost dosada i posezanje za opijatima